Piše Blažo Davidović

Ne smeta mi tvoja pristojnost, ni u kom slučaju, cijenim to, ali jesam li ja nepristojan kad kažem da bi te kresnuo? Voditi ljubav, kažeš? Odakle ta sintagma? Iz američkih filmova, himne lažnom moralu?

Voditi ljubav, veliš? A samo nas ona i vodi, draga moja, ljubav je ta koja vodi, kako mi nju da vodimo? Vodim psa u šetnju, vodim u preferansu, vodim maloga u zubara, sve mogu voditi, ali ljubav ne.

A nek me ona vodi, ona je moj vodnik, general, maršal, vrhovna zapovjednica jer ja te, možda, čak ne bi ni takao, možda samo gledao, mirisao, koristio telekinezu da ti dotaknem grudi, sanjao u po bijela dana i upijao, usisao te kao neki bolesni i aerodinamični usisivač jebizonu mrvicu, popio kao zadnju čašu šampanjca, šutio, držao te za ruku i grickao uho dok ti šapućem “Lud od ljubavi” od Sheparda.