BEZIMENA

Duboko sam, duboko dolje,
usnula ispod ove kože,
čekajući da opet čujem svoje ime,
skriveno, jedino bitno,
jedino što me može probuditi …

Promatram medvedničke obronke okupane suncem,
dekoncentrirano osluškujući kako me zovu
kroz nesnosnu buku mojih praktičnih misli
kao da sam negdje putem zaboravila
gdje bih ono trebala biti …
I dok promatram ih sa čežnjom
obećajem samoj sebi da ću se vratiti …

Jer, nikada nije jednostavno
kada si žitelj obaju Svijetova,
izgubljenih u vremenu,
čije mostove sve teže je prijeći …
Tek si, baš poput prirode što te okružuje,
obećanje nekog budućeg dana
za koji se sve češće bojimo
da više nikada neće doći …

Bezimena je i teška čežnja
koja oduzima mi dah
bezimena, i jedina bitna…
Bezimena sam i ja
i ovaj grad, i kaos, i buka …
samo još za mene čujna tutnjava
davno ugaslih Zvijezda
moja je žuđena luka …

Duboko sam, duboko dolje,
usnula ispod ove kože,
čekajući da opet čujem svoje ime,
čekajući poziv da vratim se kući …