Piše: Nada Mihelčić

Ekstremna feministkinje su ove godine zbilja došle na svoje. Hrvatska žena ruši sve barijere, pače radi i sve one svinjarije koje je još donedavno sav pristojan svijet zamjerao i muškarcima. Bravo cure! Ne treba posezati u daleku prošlost pa će na svjetlo dana izniknuti generacije žena čiji nedosanjan san je bio da ih izaberu u Radnički savjet. Ili da čak postanu potpredsjednice osnovne organizacije SK. A i tada su te i takve brzgeljale o potrebi da se s društvenim novcem postupa štedljivo, pazile na svaki dinar, na svaku izgovorenu riječ, zgražale se nad pojavom minica i nije im padalo na pamet ne da maznu koji milijun dinara nego ni da se bez karte švercaju jednu tramvajsku stanicu Od tada smo napravile proboj na svim frontovima. Evo primjera samo iz ove godine: Bio je sudski proces onoj iznenadnoj heroini, onoj sisačko-moslovačkoj županici Kakosevećzove koja je svojom fizičkom ljepotom i uzrečicom “Ma nemojte, molim vas!” ostavljala dojam svekolike i one tako ženstvene mentalne skućenosti. A ono, eto ti ga vraže. Ja koja sam prilično učena i već do koljena u grobu ne znam ni napisat cifre love koju je ona popalila spasivši je tako od nenamjenskog trošenja. Pa onda ova lijepa dama koja će se kandidirati za predsjednicu ovog ubogog cirkusa od države. Ona mi je ponovno aktualizirala ovogodišnju kavgu oko spolnog i rodnog određenja. Jer, ruku na srce, i ja sam ostala zatečena kad sam je čula što govori. Pod krinkom lijepe plavuše, koja uz to ima i obrazovanje i kinderštube, krije se biće s mudima dimenzija dvije bačve od po barem dva hektolitra. Jer tko bi se inače usudio aktualnom predsjedniku države kroz sve medije slati poruku kako je mlitavac koji ne zna ni tresnut šakom o stol. A ona će tresnuti, čim je izaberu, na samo Sveto nigdarjevo. A sada se ovim heroinama pridružila i gospođa gradonačelnica Knina. Čovjek bi pomislio kako nakon ranije spominjanih muda više nema ničega što bi to moglo nadmašiti. A ima! Ima i to ni manje ni više nego u sferi bezobrazluka. Najprije je krenula s nevjerojatnom aktivnošću u narodu poznatom kao “Praviti od Boga budalu”. Dala je izgraditi toliku crkvetinu da je u nju zatukla gotovo pola priručnog kamenjara. Nigdje nije stavila natpis “Moja zadužbina” ali to se vidi na prvi pogled. Sva sreća da sirotom Kerumu nisu dopustili izgradnju XXL križa na Marjanu jer bi se živ poždero kad bi nakon svog križa ugledao tu njezinu crkvu. Ne znam otkud joj lova, možda je i presvetli Bozanić tu malo pripomogao ali jamačno ima tu i našeg novca, premda ne sumnjam da je prvenstveno ošišala Stado. Ali nije poanta u enormnoj zgradurini nego u uvjerenju da je u usporedbi s gradonačelnicom i sam Bog budala. Jer Bog će, glup kak već je, jamačno pomisliti “Mala crkva-mali katolici, a velika crkva-veliki katolici pa će joj već sada rezervirati ložu broj jedan u raju! Priznajte i sami kako zajebavanje predsjednika države nije ni sjena ovome.

Sve je to, valjda zbog Stada nekako zataškano pa je gradonačelnica uvidjela kako sad, kad je već u ruganju sa samim Bogom prošla lišo, za nju više nema granica. One glupače s polovice prošlog stoljeća su, kad su željele jedna drugu darovati, sašile jedna drugoj šos ili isplele šal. Sada gradonačelnica (koja, nadam se, neće još dugo biti na toj funkciji) aspirantici na mjesto predsjednice Republike Hrvatske (koja, nadam se, nikada neće biti na toj funkciji) poklanja zastavu. Ne bilo kakvu zastavu nego Zastavu, Zastavu u čije su lepršanje na kninskoj tvrđavi ponosno gledale mrtve oči svih koji su pali za slobodu ove zemlje, za budućnost. Samo zlo i ludilo mora biti u glavi svakog onoga tko misli da nekakva gradonačelnica nekog gradića može nekakvoj kandidatkinji za nekakvu funkciju darovati simbol onolike prolivene krvi, onolike hrabrosti, onolike želje. Tu više ne govorimo o mudima, kod obje dame govorimo o bolesnom egu veličine svemira jer zamislite kolika količina ludila je potrebna da vjerujete kako imate pravo takav simbol nekome davati ili ga od ikoga primiti. Meni nitko nije poginuo u ovom ratu, ali me takvo ponašanje boli, izostanak primjerene reakcije boli, očajno me boli i moram barem ovdje i ovako to izreći.