Piše: Edit Glavurtić
Gledam jednim okom televiziju, zapravo više slušam emisiju u kojoj tv ekipa pokušava riješiti probleme i pritužbe građana. Pa se niže ovo i ono, ali mi pažnju privlači prilog o čovjeku iz Zeline koji već dvanaestu godinu živi u prikolici bez struje, pa se obratio u emisiju da riješe problem koji on sam ne može. Naravno, televizija je moćan medij pa je na njihovu intervenciju reagirao gradonačelnik, i čovjeku su nedavno uveli struju.
Ponovo ga snimaju ispred njegove jadne prikolice smještene u nekoj garaži, okolo gomila starih stvari, ali to je njegov dom, a čovjek ozaren i sretan kao dijete, smije se dok pritiska prekidač za struju, pa govori kako mu je ovo sretan dan, jer su mu sve napravili i priključili, a ništa nisu naplatili, i sad više nije sam, jer mu društvo pravi televizija pa mu se čini da s nekim razgovara. Velika je stvar imati struju i televiziju, kaže, a mene na ovom mjestu steže u grlu jer imam i ja i jedno i drugo i još puno više od toga, pa ne vidim u tome neki razlog za sreću, jer mi se to podrazumijeva. Ovaj me jednostavni čovjek postidio. Za kraj najljepše: kaže on „hvala šta ste mi pomogli, i hvala gradonačelniku, al pomozite sad i drugima, ima ih još i više kojima treba, a za koje niko ne zna“.
Siromašak koji u svom očiglednom siromaštvu misli na druge i šalje poruku „ima ih još puno koji nemaju, pomozite sad i njima“. Mislim da ovakvo nešto u našem Saboru ne gledaju, i da vjerojatno nisu svjesni da nam je stvarnost ovako gorka, da u 21. stoljeću postoji netko kome je struja luksuz. Šalju i oni dnevno razne poruke, i one lete amo tamo rasplinjavajući se u ništa jer nemaju nikakvu težinu. Za razliku od ove male, ponizne molbe koju izgovara mali čovjek u ime drugog, sličnog malog čovjeka, i potvrđuje, po tko zna koji put, da samo onaj koji ima veliko srce u svojoj nevolji može misliti i na drugoga.
radio gornji grad 
