Piše: Igor Žic:

I. Silvija Benković Peratova: Između mene i svijeta

Suvremena poezija često se pretvara u poigravanje s poznatim stihovima uglednih predšasnika. Tako Silvija Benković Peratova na samom početku najnovije zbirke pjesama Između mene i svijeta stavlja i stih koji bi mogao biti moto njenog poetskog stvaranja: Tijesan mi je svemir i tuga mi je tijesna! (str. 5)

Taj stih zaziva poznatu krhotinu duše Janka polića Kamova, prokletog pjesnika s Pećina: Tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša! Svakog pravog pjesnika mora stiskati stavrnost, jer od poezije se ne živi, ona je potraga za radošću i svjetlom, u napornoj i pomalo sumornoj svakodnevici. Pjesništvo je staza na putu kroz mračnu, pomalo prijeteću šumu života. Pri tome mora se opaziti da je Kamov nezadovoljan svojim vremenom, dakle početkom XX. stoljeća, a zadovoljan sobom kao piscem, dok je Silvija neusporedivo pesimističnija u određivanju svog položaju u svijetu, naime, koliko god išla daleko, koliko god proširivala svijet oko sebe, količina tuge u njoj i dalje je nepodnošljivo zgusnuta!

Upravo u odnosu prema svijetu oko sebe, Silvija nalazi činjenično potkrepljenje svog pesimizma:

„U trku tek vidim neka tmurna lica / mračne oči pune mokrih crnih ptica / neke mlade ljude s očima od vina / neke stare ljude što grabe po smeću / neke srednje ljude što kupuju sreću: / sebe kako bježim od ružnih sudbina.“ (str. 11)

Ovaj nervozni kroki donosi nam jasnu i mračnu stvarnost, te potrebu za bijegom od svega onog što se nevoljko valja ulicama Rijeke. Silvija je veliki borac i vrlo uporna umjetnica koja ispisuje stranicu za stranicom, no ne uspijeva naći oslonac za svoju sve umorniju dušu. Prije stotinjak godina i Kamov je imao slične dvojbe prolazeći uskim ulicama ruševnog Starog grada, koji je tada još zasluživao svoje ime. Iako je osjećao da će uskoro uslijediti konačni životni (ne i umjetnički!) poraz, ispisuje stihove Strast bitke.

„…A ja tek derem i knjige i spise

I kupe praznim

I psujem vladu i mirisam sise

I djecu blaznim;

I kidam sebe u boli i muci

I misli vijam

I bacam pero u dršćućoj ruci

I slova svijam…“

Činjenica je da je poezija naporna potraga za sitnim grumenima zlata u brzom planinskom potoku. Ispiranjem šljunka uvijek ponešto ostane na situ, no činjenica je i da danas ima odviše pjesnika, jer pisci smatraju pjesništvo najkraćim/najlakšim putem do Besmrtnosti. No, ono što je najkraće, ne mora biti i najbrže. Pjesnici, tek, najbrže troše riječi i njihovu unutrašnju snagu, oni najbrže troše pridjeve koji poslije tisuća i tisuća pjesama zvuče nekako lažno i slabašno. No Rijeka je grad koji iskonski, sotonski mrak svoje duše uspješno obnavlja stoljećima. Tako Silvija bilježi svoje poetski uobličene misli:

„…jer apsurdi plutaju kao aveti / u stoličju razbacane pameti / bez molitve, bez ljubavi, besramni.“ (str. 12)

Kamov, taj najveći riječki – i hrvatski! – psovač, isti apsurd, kojem se rado i često vraća zbog vlastite neuklopljenosti u društvena pravila, zapisuje u ironičnom Intermezzu:

„Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;

Ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;“

Rijeka, taj senilni biser Kvarnera, naš voljeni mići Šangaj, grad odviše malen za svoju povijesnost, jedini mali velegrad na planetu, s besmislenim, no posve udomaćenim Malim nebodero; koji je u Kamovljevo doba dosegao svoj ekonomski, a nedugo nakon njegove smrti 1910. i politički vrhunac s pjesnikom D’Annunziom, budi kod pažljivih promatrača jake emocije, jer je zapravo, pravo XX. stoljeće, stoljeće agresivnih medija i krvoločnih totalitarizama, rođeno upravo na njegovim ulicama!

U Kvarnerskoj pjesmi D’Annunzio je odbacio pjesničku melankoliju i zazivanje Smrti preokrenuo u nešto samorazumljivo u bezumno okrutnu vremenu:

„S trides ljudi ovdje stojim

s tridesjednim – smrt kad brojim.

Eja, zadnja! Alala!

Na tri daske čamca smjela;

Hladne krvi, tvrda srca…“

Prepjev je Nazorov, jer bilingvalni poeta Nazor najbolje je razumio D’Annunzija, slušajući pažljivo njegov politički govor na tadašnjoj Piazza Dante. (Pjesnik osluškuje pjesnika na trgu pjesnika!!!) No, vrijeme neustrašivih heroja utopljeno je u crnim valima Kvarnera, a Silvija je ogolila svakodnevicu do kraja:

„A što ćemo sutra ako ne bude / kruha, ako polude od zablude / oni što lude i ne mare za puk? / Ako polude i rječju i bičem / a, što ćemo onda? Jedan um viče / među spavačima goloruk.“ (str. 17)

Pjesništvo D’Annunzijevo i Nazorovo – koji je bio D’Annunzijev najveći sljedbenik u Hrvatskoj! – puno je nebeskih sfera, izmaštanih bića, heroja i demona. Kamovljevo pjesništvo, pak, puno je mraka i ludila, posve preokrenuto prema unutra, te stoji nasuprot ovih tradicionalnih poeta – koji su mu bili suvremenici! – pa piše:

„Ne pjevah prošlost naroda

Ni kraljeve ni bane;

Ja nisam pseto biblijsko,

Što liže Jobu rane.“ (P. S.)

Silvija Benković, na početku XXI. stoljeća, koje za sada tetura prilično pripito i razočaravajuće u sumornom slijedu stoljeća od Kristova rođenja, pred kraj svoje elegične zbirke piše Sve se u meni pomirilo samnom:

„…nisam i nikad neću biti duga /da obojim svijet u širokom luku / tek pjesnik ja sam što snivao je nekad / kako će snovi pružiti mi ruku.“ (str. 71)

Nešto slično zapisao je i Kamov, no nijansu gnjevnije, kao da s D’Annunzijem stoji na hladnoj i vlažnoj palubi torpednog čamca u mračnoj bakarskoj noći.

„I kletve, grdne, prostačke

Sve pjesme od tada piše;

Psovača tek sam pjesnik ja

I zasad – ništa više!“ (p. S.)

Zbirka pjesama Između mene i svijeta ništa veliko neće promijeniti, jer svijet je puno bešćutniji no prije stotonjak godina, no možda ponekog natjera da promisli i o sebi i o svijetu. Zbirka nema ni D’Annunzijeva heroizma, ni Nazorova panteizma, ni Kamovljeve autodestrukcije, no ipak je u jednom vanvremenskom razgovoru s riječkim pjesnicima od prije stotinu godina. Iako Rijeka nije posebno portretirana na stranicama zbirke, pa nema posveta gradu kakve je ispisao Borben Vladović u Tijatu, ipak njenim stihovima odjekuje ruševnost Starog grada, životnost Korza, valovi Kvarnera, te zamorna, teška, gusta, krvlju poškropljena povijesnost grada na Rječini. Svaki pjesnik je dijete svojih pjesničkih očeva, no, kao i u životu mora se ići dalje, nejunačkom vremenu u prkos!

II. Đoni Božić: Prizmolom bitka

Koliko je Silvija napisala jednu elegičnu, žensku zbirku pjesama, toliko je Đoni Božić svoj Prizmolom bitka učinio oštrim, tvrdim, intelektualističkim. Njegov program čitatelju je odmah bačen u lice u pjesmi Istina nije relativna:

„Pjesnik umjetnički snažno / i tematsko-motivski / sveobuhvatno / Riječju / materijalizira svoje impresije / bližeći se tako: / smislu / ljepoti / počelu.“ (str. 5)

No, kako se pjesme nižu, tako i Đoni Božić ima potrebu da progovori o obitelji i odrastanju pjesnika.

„Majku imam i oca i njihove zore / urasle u nadu bremenite / loze / svagdašnjega znoja novih začetaka / ranjivosti u svijetu / dvoznačnome / baku imam i djeda i sjećanja / koja su sve samo ne prolazna…“ (str. 66)

Svaki pjesnik, u početku je tek dijete koje upija utiske i čeka trenutak kad će ti utisci postati pjesme. Uvijek su najjača prva iskustva, prve nepravde, prve ljubavi i zato se smatra da je nesretno djetinjstvo, koje je naporno za proživljavanje, zapravo veliki dar ozbiljnim, dakle ambicioznim piscima. Vraćajući se na početak, pjesnik dolazi u priliku da preoblikuje prošlost, da i u najmračnijem kutku najmračnije sobe pusti trak svjetla i uhvati ljepotu u prvotnoj tuzi.

U pjesmi Dvorište djetinjstva tako opaža:

„Možeš kroz prozor / vidjeti smokvu / uronjenu u rumenu / nebesku lokvu / sutonom ruže procvale / trnje skrivaju / i stogovi mirisnog sijena / u vatri plivaju / paučina tek osta / na vratima / nevidljiva / a promatraš je / satima.“ (str. 67)

Zanimljivo je primijetiti da je Đoni Božić rođen u Zadru, a Silvija Benković u Zagrebu i da su im se putevi, već odavno isprepleli u Rijeci. Noseći svoja različita životna iskustva – Silvija radi u školstvu, a Đoni u zdravstvu! – oni pokušavaju u pjesništvu naći utjehu za iscrpljujući, banalnu i napornu, svakodnevicu. Teško je pjesnicima živjeti običan život, jer oni bi, najradije, potonuli u vlastito djetinjstvo i ispisivali stranice stihova, punih panteističke ljepote i nadljudske sreće. Prvi, vrlo težak, zadatak pjesnika je da preživi samog sebe, kako sve sumnje koje ga zaokupljaju ne bi postale preteško breme na putu kroz beskrajnu Dolinu suza. Ponekad je samo iskrena molitva ono što može pomoći.

„Gladni mi smo Oče tvoje Riječi Svete / ljubavi te čiste nikad nismo siti / samo k Tebi neka životi nam lete / Stvoritelju našem i jedinoj biti.“ (str. 59)

U vremenu bezvjernom, u kojem su svi oslonci prošlosti bezočno porušeni, svi smo postali bešćutno površni. Naši životi sveli su se na ispraznost riječi i agresivno bljeskanje slika, a u takvoj psihodeličnoj sadašnjosti, teško je pronaći dovoljno uvjerljive riječi koje bi mogle doprijeti do drugih. Lako je vikati, no teško je šaptom biti uvjerljiv!… A pjesnici moraju šaptati sve do trenutka kad je samo krik dovoljno direktan način da se uobliči konačna Istina.

„Što mi to draga stihove grdi / sputava živost slobodnom / sroku / snove komeša i dušu srdi / vidike muti bistrome / oku / jesu li krivi jedino ljudi / da radosti nesta u mome / biću.“ (str. 109)

Kamov bi svu sumnju sažeo žestinom starozavjetnog proroka.

„Polomite mi pero i sažgite hartiju;

strahote će da rađaju i priča će biti užas;

rodio se među ljudima čovjek i u društvi je zabludjela duša;

nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.“ (Intermezzo)

Đoni Božić ima potrebu da skrene, u svojim poetskim traženjima, pažnju na riječkog pjesnika Josipa Eugena Šetu, koji je živio pjesništvo i koji je bio najbolji kad bi recitirao vlastite stihove. Bilo je u njegovom nastupu i ponešto kazališne dramatičnosti i patetičnosti, ali je osvajao ljude umirući na pozornici. Na omotu Prizmoloma bitka fotografija je na kojoj su zajedno Šeta, Silvija i Đoni, a Đoni mu je posvetio i jednu elegantnu pjesmu.

„…emisaru duha estetu sveg torza / navijek ćeš biti lučonoša sjaja / što šumori skice ljubavne sred korza / ehom jasnog ega srčanošću zmaja / tješitelj kom’ strune zvjezdaste su note: / astralne divote ovisnik ljepote.“

I zaista pjesnici su ovisnici ljepote! To je često isticao Gabriele D’Annunzio koji je, otišavši iz Rijeke, našao svoje poetsko utočište u mjestu Gardona na Lago di Garda. Tamo je poetizirao svoj život oslobođen bilo kakvih ozbiljnijih događanja, posvetivši se Ljubavi (prema ženama) i Lijepom (prema stavrima). Poeta-Soldato bio je neobično očaran predmetima: egzotičnim, skupim, raskošno rezbarenim, s intarzijama. Obožavao je svilu i teške brokatne tkanine. Cijelu vilu držao je u polumraku. Često je stvarao tijekom noći, dok je danju spavao u najgušćem mogućem mraku navučenih zastora. Bio je Nosferatu, stvorenje noći. Stvorenje kazališta zaljubljeno u prekrasne kulise.

Ponekad je upravo najteže ostati Pjesnikom kad je sve na svom mjestu, kad sve klizi odviše glatko prema Ničemu. Pjesnik mora nositi odjeću koja šušti sumnjom, a ne skupa, svilena odijela, koja tako dobro pašu glumcima. Pjesnici su, obično, najneuvjerljiviji kad pokušavaju potisnuti Tvorca svojim odviše pompoznim riječima! D’Annunzio je bio čovjek kazališta i njemu je pretjerana gesta bila samorazumljiva, no današnja Rijeka nema ni pravog bogatstva, ni prave budućnosti da bi si mogla dopustiti razmetanje.

Jednu od najljepših knjiga riječke književnosti (koja uključuje vrlo različite pisce – na različitim jezicima! – poput Janka Polića Kamova, Nikole Polića, Ödöna von Horvatha, Enrica Morovicha, Ericha Via, Nedjeljka Fabrija, Gabriele D’Annunzija, Borbena Vladovića, Marise Madieri, Davora Velnića) napisala je Lucy Hughes-Hallett koja je maestralno iznijela biografiju Gabriele D’Annunzija i dobila 2013. Samuel Johnson Prize, najveću britansku nagradu za ne-fikciju, pobijedivši u finalu biografiju Margaret Thatcher!

Đoni Božić nema takvih ambicija, on tek želi svojoj svakodnevici ispunjenoj sirenama hitne pomoći i kricima ljudske patnje, dati jedan poetski odmak – što možda nije pravi pristup, jer bi možda tek realističan prozni opis malih ljudskih stradanja bio pravi književni cilj! – i dohvatiti apstraktnu ljepotu koja daje smisao besmislu svakodnevice.

„…u čovjeku zori / spoznaja / da: / Istina nije relativna / već su brojne staze / koje vode / znanju.“ (str. 11)

Ponekad je vrlo teško odrediti gdje počinje veličina malenih, a gdje završava bahatost velikih. Ponekad je teško ljude koje znamo oduvijek smjestiti na mjesta koja zaslužuju – jer ih znamo oduvijek! I zato je Đoni Božić, poetski glas s mokrog, noćnog, asfalta, koji nam donosi oštre snove i mračne prijekore! Poezija obnavlja dušu, čak iako čitači nisu odviše usredotočeni na otisnuti tekst. Nema bijega od poezije, tek usputno praćenje stihova što opisuju grad koji je jednom davno bio bogat i važana, a sada se bori za ne baš posve jasnu titulu Europske prijestolnice kulture.

Đoni Božić svoj duhovni dnevnik vodi u stihovima, s nadom da će biti čitan u nekom budućem pregledu riječke književnosti, na nekom budućem satu povijesti književnosti…