Teško bi povukla paralelu… I dočarala mlađim generacijama što je u bivšoj Jugoslaviji predstavljao Zlatko Kolman zvani Marči… Jer onaj tko je za njega ikada napisao “kralj jeansa”, “butikaš”, “švercer”… Taj ili je toliko površan, ili ga nikada u životu vidio, već je samo čuo da postoji. Među ljudima koji su ga dobro poznavali, jedino sam ja ostala pri zdravoj pameti a da u isto vrijeme prihvaćam poslanje onoga tko bilježi. Kada pisac ima mozak štrebera on samo misli da je pisac! Onaj tko dobro bilježi ima više ožiljaka od vijetnamskog veterana… I vjerujte, kunem vam se… Ne postoji etiketa… Niti epitet -koji bi opisao Marčijevu karizmu i neizrecivu čistu ljudsku velikodušnost!

Piše: Alma Draganić Brkić (Ladylike)

Ljudi kojima Bog da mnoge talente, a pri tome i pristao fizički izgled, su više hendikepirani nego blagoslovljeni…

Znam da će mnogi na tu konstataciju odmahnuti rukom… Ali oni malobrojni kojima je to dato, će se sigurno sjetiti koliko zlobe, osporavanja, podmetanja i izdajnika su doživjeli. Koliko su se morali opravdavati i višestruko dokazivati -lošijima od sebe… Koliko su bisera prosuli pred svinje!

…I trebale su godine, a ustvari zrelost, da shvate zašto su to radili! Ljudi će vam sve oprostiti osim kad ste od njih bolji. Taj njihov osjećaj inferiornosti je najbolje opisao Brega Šta bi dao da si na mom mjestu; da te mrze a da ti se dive… Šta bi dao?

Znam nekoliko takvih ljudi; što doživljavam kao veliku čast i sreću. Marči je bio jedan.

Crne, briljantinom zalizane kovrđave kose… Savršeno podšišan… U Meksiku bi bi bio gorostasan, a tu među krkanima -niži… Kao Digić iz Calabrije. Ali onaj; kako ga žene zamišljaju! Skladnog tijela i s dovoljno sreće, da se ono samo takvim održava… Očiju kao žeravice… Čist i namirisan… Pametan… Elokventan… S dozom bajronovske autodestruktivnosti… S prepoznavanjem čarolije u najbanalnijim situacijama… S činjenjem najbanalnijih situacija čarobnim… Skromno obrazovan ali prirodno pametan… Prirodno upija brzo… Prirodno kuži… Marči. Slušam Milviju -tango “La Cumparsita” i zamišljam ga kako uživa slušajući. Slušam Marleyja i zamišljam ga kako uživa slušajući… Gershwina i Pavarottija… Bajagu i Baby Doll… Azru… Opet ga zamišljam. Slušam Buena vista social Club… I prisjećam se da mi je on na njih skrenuo pažnju… Kao i na Cesariu Evoru. “Čuj one starčeke -strašni su!” rekao je.

Marči je bio esencija strasti za životom!

Osamdesetih, “Zagrebački tekstilni bum” (koji je napunio mnoge džepove) počinje butikom Mr X u Petrinjskoj ulici. Nastavlja se još jednim. Jeans West se zvao drugi. Odmah do. Uvozi se materijal iz Italije… Šije se po Hrvatskoj. Ponavljem ŠIJE SE PO HRVATSKOJ. Kinezi su još u Kini. Turci šljakaju po bauštelama u Njemačkoj… Sve bitno je sigurno i predvidljivo… Obitelji cvatu… Muzika piči iz svake kuće… Žene su zavodljive i prpošne… Muškarci su alfe… Svi! Jer svi rade. I svaki dan se potvrđuju… Čisti ekvilibrij!

…Marči srdačno pozdravlja red kupaca i satelita koji su se (kao petokolonaši) uvukli među kupce, pred svojim butikom… Namigne prodavačicama koje su od prve do zadnje, zaljubljene u njega… I prodaje zajedno s njima! I prodaje zajedno s njima! Šef iz snova. Volio je i poštivao male ljude. Ali istinski! Baš punim. Do daske. Sve ljude je doživljavao kao male. I sebe!

Devedesete dočekuje izuzetno bogat. S uvjerenjem da mu je ipak najveće bogatstvo nekoliko prijatelja… Koje je učinio izuzetno bogatim… Dao im je sve. To mu je bila jedina pogrešna procjena. I samo tu jednu jedinu je krvnički i brutalno odrobijao! Svaki posao je nepogrešivim instinktom odabrao… Vlastitu ženu je strastveno volio… Djecu je obožavao… Pio je najbolja vina… Ne ona za koja mu je netko rekao da su najbolja, već ona koja je on najboljima pronalazio… Jeo je najfinija jela, koja je sam kuhao… Strašću s kojom je ljubio. Davao je beskrajno puno. Ljudi su samo uzimali. Možda je Marči nekada (u najranijoj) mladosti i bio prgav; kako kažu… Ali tu prgavost -ne znam.  No dozvoljavam da je ja isto baš ne razaznajem najbolje… Ali mislim da je njegov šarm  istisnuo svaku prgavost. Ostajala je priklještena za stijenke. Ako je i bila…

…Bježi u Ameriku bez igdje ičega… Nakon takvog bogatstva… Njemu lova ne znači ništa. On je Petar Pan! A energija jednog Petra Pana ne trpi cjenkanje. Ni žicanje.

…Sa ženom i dvoje djece. Pred hordom koja trči za njim… U Americi kreće od nule… Ma, čiste nule. I ne mlad. (“Ne mlad” za općeprihvaćene kriterije a za sebe -Zlatka Kolmana zvanog “Marči” -zauvijek mlad) Sa ženom i dvoje djece. I tamo robuje, zavodi, pije, radi, luduje, voli ljude, biva zavoljen… Živi sto na sat!  Živi!!! I tamo! Bori se, kao da mu je prva borba! I zavodi sve. Kao što je zaveo nas tu. Nas koji smo zavođenju uopće znali dati priliku.

Ostavlja u svojoj zemlji, i svome gradu, milijunske vrijednosti koje je ENORMNIM TALENTOM I STRASTVENIM RADOM stekao! Krivim ljudima. Devedesete. Lova je samo odlazila u krive ruke… Psima rata. (Zato nam i je tako kako je! Jer su lovu uzeli potpuno krivi ljudi!) I ne odlazi s nekom klinkom… Već… Po treći put – sa ženom i dvoje djece!!! Dakle imao je i taj moralni čip.

…Vraća se u Hrvatsku u novom mileniju. Narušenog zdravlja. Kuca na sva vrata… Otvaraju se samo ona na koja on ne kuca! Odavno već nema veze tko je kamatario a  tko je bio kamataren, i tko je sve dobio tal… U njegovoj Champagneriji u Mesničkoj se uživalo svim čulima. Zbilja bi teško izdvojila “očima” ili “ušima” ili “osjetilnim pupoljcima”… Jer ako vam kažem -“svime”, nećete mi vjerovati… I mislit ćete da pretjerujem -ALI SVIME!

…Kada se vratio u Hrvatsku s procjenom da je to -to… Otvara restoran Garofulin u Baškoj… Opet novi život… I sve novo. Opet on -kao lav! Jebu ga svi… I to pedantno. I sinhronizirano. Inspekcije, susjedi… Znate već… Hrvatska success-story -dabogda ti crkla krava jer moja poboljeva! Pa ajde ti napreduj! U međuvremenu postaje deda.

Na njegovom mjestu, čovjek bi se ubio već pet puta… Pet puta prije nego je to učinio polako… Laaagano! On sam. Nije prihvačao nikakvu terapiju. Samo intuitivnu -briljantin na kosi, sexy razdrljena košulja, nova tetovža preko cijele ruke; koja u svima za stolom izaziva šok i sablazan, a njemu je i dalje  (i još više), bila super.

Samo oni koji su mogli osjetiti njegovu patnju… Onu ispod nasmijanog lica… I njegov neuništiv duh i borbenost… Samo oni znaju koliko je taj čovjek -ZLATKO KOLMAN ZVANI “MARČI” tuge potrpao u sebe! Da. Baš tuge. I tuzi je -isplazio jezik… I živjeo do posljednjeg dana kao Desperado. Nezabilježen na ovim nemaštovitim, jalnim i vulgarnim prostorima!

Marči je bio hladnjikav prvi lahor ovog učmalog i prepisivačkog grada. Onaj koji navještava snijeg. Oštar. Bio je i prva toplina koja je topila staaare, stare ledove. Meka.

Laka ti zemlja prijatelju. Dragi Bog ti bio milostiv sudac!