Piše: Jagoda Radojčić (Aurora)

Igre s Imunološkim zavodom počele su prije nekoliko godina. Sudbina najstarijeg je proizvođača imunobioloških lijekova u ovom dijelu Europe osnovanog davne 1893. godine je do tada na prvi pogled bila neupitna. U temeljito rasklimanoj državi, činilo se kako Imunološki zavod spada u onih nekoliko povlaštenih sretnika, uz vojsku, policiju i poreznu službu, koji će opstati i u nastupajućim trusnim vremenima. Zašto? Iz nekoliko jednostavnih i savršeno logičnih razloga: Imunološki zavod je uspješno proizvodio medicinske preparate kritične za očuvanje zdravlja stanovništva poput virusnih cjepiva, bakterijskih cjepiva, preparata iz ljudske plazme i antitoksini. Cijelo vrijeme svoj postojanja Imunološki zavod je poslovao vrlo profitabilno tj. više je zarađivao nego trošio. Riječ je o iznimno uspješnoj, renomiranoj instituciji koja je svoje proizvode uspješno prodavala ne samo u svim državama bivše Jugoslavije u kojima je ekskluzivno prisutna od 1918. godine do danas, nego i širom svijeta: Argentina, Bangladeš, Belgija, Burkina Faso, Čile, Egipat, Engleska, Filipini, Finska, Haiti, Indija, Indonezija, Italija, Južna Koreja, Kanada, Laos, Mađarska, Malezija, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Pakistan, Paragvaj, Tajland, Turska, USA, Vijetnam…

Uz to, Imunološki zavod je „institucija od strateškoga interesa“ za Republiku Hrvatsku upravo zbog proizvodnje imunobioloških preparata i proizvodnje krvnih derivata na koje se odnosi i preporuka Vijeća Europe o samodostatnosti. Zavod se uspješno nosio i sa žestokom međunarodnom konkurencijom. Jedino što nije mogao izdržati jesu sustavne unutrašnje opstrukcije koje su počele prije nekoliko godina kada je Imunološki po svoj prilici nekome zapeo za oko. Naime, Imunološkom su bila neophodna kratkoročna ulaganja kako bi ispunili kriterije dobre proizvođačke prakse, dobre laboratorijske prakse i ostale zahtjeva što ih postavlja farmaceutska industrija. To je u jednom trenutku izostalo „zbog neodgovarajućih uvjeta proizvodnje“ pa je privremeno izgubljena licencija Svjetske zdravstvene organizacije. Jesu li nadležni iz Imunološkog o tome pravovremeno obavještavali svog vlasnika – državu? Jesu. Da li je država reagirala? Dakako da nije. Da li su poduzeli bilo što da izgubljenu licencu vrate? Zaboga, ne. Do idiotske situacije je došlo doslovce zato jer je netko, metaforički rečeno, propustio uložiti 10 kuna kako bi za nekoliko mjeseci dobio 100. Po prvi puta u 120 godina svog postojanja Imunuološki se našao u krizi unatoč činjenici da ima stalne kupce, da jedini redovito opskrbljuje svojim preparatima sve države u okruženju. Usput, riječ o kompleksnoj proizvodnji koju obavezno prate pretklinička i klinička ispitivanja, sve inovacije su vrlo dugotrajne i opsežne. Ubijanje Imunološkog nalikuje ubijanju zlatne kokoši koja svakodnevno nosi zlatna jaja. Upravo ovog trenutka se odvija proces koji će po svoj prilici staviti točku na sav dosadašnji rad, na usavršavanje, edukaciju. Njihova tržišta upravo ovog trenutka preuzima netko drugi, možda upravo onaj koji je cijelu krizu s Imunološki i izazvao. Sav taj rad i svi ti rezultati upravo sada odlazi k vragu.

Model po kojem se upravo upropaštava Imunološki zavod identičan je modelu svih ostalih privatizacijskih pljački koje se događaju u produženom trajanju od početka 90-ih godina prošlog stoljeća do danas: u prvom koraku država neku imovinu preuzme, u drugom je privatizira uz istovremene tvrdnju kako je „država loš vlasnik“ (pa kog ste je vraga preuzimali ako ste znali da ste u tome loši?), potom se kroz proces privatizacije imovina obezvrijedi i upropasti, da bi na kraju završila u rukama najčešće onih istih domaćih i inozemnih hohštaplera koji su cijeli proces i inicirali preko kojekakvih domaćih političkih i parapolitičkih poluga. Ono što se događalo kad su prodavali ispod polovice realne tržišne cijene hrvatske banke sanirane novcem svojih državljana, kad su rasprodavali domaću farmaceutsku industriju, kad su prodavali telekomunikacije za novac koji su te komunikacije na domaćem tržištu zarađivale za godinu, godinu i pol dana, kad su mućkali s privatizacijom INE, kad su rasprodavali domaću industriju i turističke kapacitete, osiguravajuća društva, to isto se upravo sada događa i s Imunološkim zavodom. Kao i u svim dosadašnjim „transakcijama“ unaprijed se mogu znati rezultati: popušit će narod, popušit će i zaposlenici, a zaradit će kojekakvi domaći i inozemni mufljuzi i njihovi domaći kvislinzi.

Za razliku od ranijih vremena, mnogi su danas prepoznali vrijednost Imunološkog zavoda i bili spremni uskočiti. Među ostalima, bio je tu i Grad Zagreb koji je bio zainteresiran za preuzimanje Imunološkom sa svim kadrovima, gubicima, „dubiozama“ (neki dobro upućeni danas tvrde kako je uz ostalo i angažman oko spašavanja Imunološkog pripomogao tome da gradonačelnik Milan Bandić na kraju završi u zatvoru). Iako je proizvodnja zaustavljena, iako uposlenici nisu mjesecima dobili plaću, na ponudu Grada Zagreba nitko mjesecima nije reagirao. (Očigledno nekom jako moćnom odgovara da situacija ostane upravo ovakva). O tome je prije 10-ak dana progovorila i aktualna zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Sandra Švaljek koja je novinarima rekla: „Grad je iskazao svoj interes za preuzimanje Imunološkog zavoda i prije nego što je Vlada objavila javni poziv za to. Nakon toga smo se javili na javni poziv, no od strane Vlade i nadležnih ministarstava nije do sada bilo nikakve reakcije. Mi je još uvijek očekujemo i još imamo iskrenu, istinsku namjeru kupiti, odnosno preuzeti Imunološki zavod“. Dokumentacija je u ovom trenutku u Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i Centru za restrukturiranja i prodaju.

U međuvremenu je krenulo sustavno rasipanje najvažnijeg resursa koji Imunološki zavod ima, a to su – ljudi. Od 300-tinjak uposlenika prije 3 godine, prije godinu dana ih je bilo oko 220. Oko 13 posto uposlenih su doktori i magistri znanosti, 30-ak posto zaposlenih ima visoku i višu stručnu spremu. U njih se investiralo, oni su educirani, oni su nositelji razvoja. Broj zaposlenih je u međuvremenu dodatno pao na 170 ljudi. Kad netko 3 mjeseca ne dobiva plaću, mala je vjerojatnost da će ostati raditi, osobito ukoliko spada u vrsne stručnjake koji odlično kotiraju na domaćem, ali i inozemnom tržištu rada. Odgovor na pitanje kome ovakva situacija odgovara je vrlo jednostavan – vlasniku. Vlasnik je i formalnopravno odgovoran za sve što se u njegovoj tvrtki dešava, a u konkretnom slučaju, većinski vlasnik je hrvatska država (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje posjeduje 44,5 posto dionica, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje 14,6 posto, Hrvatski fond za privatizaciju 14,2 posto, a mali dioničari 26,7 posto).

Da bi ubrzali propast Imunološkog dio krvne plazme i preparata čije je tržišna vrijednost iznimno velika je jednostavno bacan. Riječ je o notornom kaznenom djelu počinjenom na štetu Imunološkog zavoda, ali i na štetu građana Republike Hrvatske i proračuna RH… Kako znamo za to? Na TV-ekranima smo imali prilike vidjeti dokumente koji to dokazuju. Da li je netko odgovarao za ta kaznena djela? Dakako da nije. Dio lijekova i pripravaka Imunološkog zavoda danas Hrvatska uvozi po značajno višim cijenama. Iz najvećih farmaceutskih kuća u svijetu, poput indijskog HLL Biotech Limiteda, stižu preparati po višestruko višim cijenama. Tko ih kupuje? Uz ostale i vlasnici Imunološkog. Da li je za to netko odgovarao? Dakako da nije. Uzmimo drugi primjer. Ne tako davno je Hrvatski Sabor sa socijaldemokratskom većinom motiviran socijalnim razlozima izglasao zakon koji je snažno odjeknuo među hrvatskim radnicima: neisplata plaća dulje od mjesec dana je kazneno djelo. Zakon je u međuvremenu stupio na pravnu snagu. U svim hrvatskim medijima je pisalo kako uposlenici Imunološkog zavoda nisu dobili plaću tri mjeseca. Upitajmo se: tko je taj koji može naložiti Državnom odvjetništvu RH da ne pokrene postupak protiv onoga tko naočigled cijelog naroda čini kazneno djelo neisplate plaća u produženom trajanju i pri tome se otvoreno izruguje hrvatskim zakonima, hrvatskom pravosuđu i zakonodavstvu?

Možda ćemo kroz koju godinu u TV-dnevniku gledati neke tajne snimke na kojima visoki državni dužnosnik u nekoj gostionici preko stola pruža ceduljicu domaćem ili inozemnom tajkunu, ovaj je pogleda, dopiše nešto na njoj i vraća je dužnosniku. I tom će ceduljicom sudbina Imunološkog zavoda biti definitivno određena. Dakako, zbog boljitka za sve nas.