Piše: Romano Bolković

Najvolim originalne mislitelje a odmah nakon njih i dovitljive novinare. Recimo, učeni autor Marko Biočina u „Večernjem listu“ uvodi u tekst kojemu već od naslova ne manjka ekskluzive i dramatičnosti pak je dosjetljivo naslovljen: “Ekskluzivno – Valentićevo dramatično pismo Tuđmanu iz 1995.”, svojim riječima:”Sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto”, poznati je citat iz kultnog romana Gepard, talijanskog pisca Giuseppea Tomasija di Lampeduse.

Pismo nekadašnjeg hrvatskog premijera Nikice Valentića prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koje Večernji list ekskluzivno objavljuje, dokaz je da se u zadnjih dvadeset godina u Hrvatskoj sve mijenjalo samo zato da se u biti ništa ne bi promijenilo.”

Najvolim te originalne mislitelje, bio to Biočina ili Valentić, nadasve kad jednim klikom samo na jedan folder u par sekundi copypastam više primjera elaboracije te teze koju variram bit će tome već – desetak godina! Zanimljivo, baš tim riječima, doduše opširnije, učenije, razložnije, smislenije, i, rekao bih, svakako originalnije, ali, Marko se Biočina dosjetio uvodu, pa je i u njegovu tekstu sve ostalo isto, unatoč maloj promijeni: autor dosjetke o hrvatskoj političkoj stvarnosti koja je dizajnirana po Lampedusinom naputku nisam više ja, nego je to – on. Sve je ostalo isto. Kao na primjer u prvom tekstu:

„Život kao porok, život kao loša navika“:

U Hrvatskoj se politička aktivnost u pravilu shvaća kao politička interpasivnost. Sto to znači? Vrlo jednostavno: politički interpasivno je ono djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena. Stoga je u nas sve češće moguće čuti već gotovo poslovicu, rečenicu slavnog talijanskog književnika Giuseppea Tomasia di Lampeduse, koja veli da valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa: Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla. Ili, kako je rečeno u Viscontijevom filmu: If we want things to stay as they are, things will have to change. Da, ponekad je nužno promijeniti sve, da bi sve ostalo isto.

O čemu to govorimo? Što bi to valjalo promjeniti a što ostaje intaktno? I što se to prividno mijenja, e da bi se održao status quo?

Očito, hrvatski su građani, ne prvi puta no svakako najmarkantnije, na izborima izglasali promjenu. Kakvu promjenu? Očito, ne žele više ovako živjeti. Žele bolje živjeti. Ali, to neće biti dovoljno: u Hrvatskoj je posve jasno da građani ne misle kako su svi politički problemi riješeni, pak preostaju tek oni gospodarske naravi; neće biti dovoljno, sve kad bi to i bilo nekim čudom moguće, osigurati većini bolji život no sto ga danas živi. Bit će nužne i fundamentalne političke promjene. U smislu u kojem ih i svijet želi: nije riječ tek o nejednakosti i krizi kapitalizma, ponajprije je riječ o insuficijenciji demokracije same. Svjesna tog zahtjeva, svjesna te atmosfere, svjesna tog desiderata, hrvatska politička elita, unatoč najboljoj volji njenih protagonista, sve će učiniti a da se ništa ne promjeni.

Hrvatska nikada nije imala pametnijeg predsjednika no što je Ivo Josipović; Hrvatska nikada nije imala nepotkupljivijeg premijera no sto je Zoran Milanović; Hrvatska nikada nije imala čestitijega predsjednika Sabora no sto je Boris Šprem. Ipak, unatoč inteligenciji, političkom i moralnom integritetu vodećih ljudi ove zemlje, u Hrvatskoj se u bitnom neće promjeniti ništa. Jer, underground overlords spremni su učiniti sve, samo da sve ostane po starom

U drugom tekstu, „Razmišljajući o interpasivnosti natašte“, pišem:

Za taštinu pučke etimologije tvrde da je praznina, jer biti na tašte znači biti prazna želuca. Lika je pak u skladu s takvim narodnim jezikoslovljem dobila ime po liku: lik je u hrvatskoj štokavskoj ikavici riječ za lijek, pa je Lika bezmalo apoteka. Pučka etimologija, očito, na temelju određene asocijacije neku riječ dovodi u krivu vezu: neka se strana riječ, čije izvorno značenje narod ne razumije, glasovno, pa onda i sadržajno, pokušava približiti nekoj domaćoj i poznatoj riječi.

Svakodnevno je razumijevanje politike prispodobivo pučkim etimologijama: na temelju određene asocijacije neka se osoba dovodi u krivu vezu, a politički se fenomeni tumače površno, svodeći sve novo i nepoznato na sliku i priliku starog i poznatog. Ima tome razloga i u razumljivom konformizmu: koliko god mi vapili za promjenom, skloni smo tradicionalnom: ako treba mi ćemo stvoriti sve novo, samo da bi sve ostalo po starom.

Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla, rečenica je slavnog talijanskog književnika Giuseppe Tomasia di Lampeduse,; popularizirao ju je njegov ne manje znameniti paesano Visconti: If we want things to stay as they are, things will have to change. Valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa. Ovdje je riječ je o političkoj aktivnosti koja je shvaćena kao politička interpasivnost, kao djelovanje koje je promjeni posvećeno tek prividno, a uistinu je priječi. U Hrvatskoj je takvo djelovanje norma: demokracija je u Hrvatskoj farsa kojoj je temeljna svrha stvaranje privida promijene, dok je u stvari sve do toga da se nikakva promjena ne dogodi: građani osjećaju intenzivnu želju za promjenom jedino u smislu da i oni malo budu pri kopanju; u biti, sve bi valjalo ostaviti po starom. Cinično, ali tako je; uostalom, a i zašto bi bilo drukčije: ta, u kojoj to zemlji svaki portir za života može povoljno privatizirati društveni stan, sagraditi klet u goricama i legalizirati bespravno sagrađenu viksu na Viru? Budimo pošteni pa priznajmo: nama nije ni na kraj pameti da budemo pošteni!

Tekst naslova „Dan svetog Krispina“ veli:

Mi hodamo kroz ovaj svijet kao zrcaline: naše je ja sasvim kao ne-ja: bestjelesno, nijemo, bez težine. U spomenutom tekstu o životu kao poroku o tom životu kao prividu koji je vid istine same, istine o našim životima u šutnji, brbljavoj afaziji pred životom koji promiče, rekao sam da se ovdje politička aktivnost u pravilu shvaća kao politička interpasivnost. Što to znaci? Vrlo jednostavno: politički interpasivno je ono djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena. Sve je kao u rečenici Giuseppea Tomasia di Lampeduse, koja veli da valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa: Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla.
Što bi to valjalo promijeniti, a što ostaje intaktno? I što se to prividno mijenja, e da bi se održao status quo?

I konačno u članku ”O čemu govorimo kad u Hrvatskoj govorimo, a ne trabunjamo, o potrebi održanja statusa qou”, kažem:

No, ni ova tema statusa quo nije nova: 11. travnja 2007. napisao sam tekst koji je varirao temu kojom sam se tih mjeseci bavio: pokazao je da je temeljni posao hrvatske vlasti, ma tko je obnašao, ne učiniti ništa, to jest: učiniti sve a da se ništa ne promijeni. Evo što sam tada pisao, a što je aktualno i danas, pri čemu sedmogodišnja distanca samo ide na ruku napisanom: potvrđuje tezu teksta.

Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne…sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!”

A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista ‘Družbe Isusove’: ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale vlasničke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je uvjetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to?

Čak nije nova ni opomena da se nikada ništa ovdje neće promijeniti, jer se ne mijenja software kojim građani procesuiraju informacije: mediji su pod savršenom kontrolom poretka, štoviše, njegov su integralni dio, kako sam već jednom, prije nešto više od pola godine, pokazao… Itd.