Piše: Silvija Šesto

Zorica je morala na općinu radi nekih problema oko povrata poreza. Kako je stvari vezane uz općinu obavljao isključivo njen suprug, a on je pak nekidan tragično skončao, Zorici je to bio zapravo prvi posjet općini. Na porti je upitala srednjovječnog zaposlenika, s dojmljivim zulufima, na koja vrata treba kucati. Ljubazno ju je uputio, no i pripomenuo kako nije siguran traje li još uobičajena stanka za predah.
Pokucala je i čekala. Nitko nije otvarao. Zatim je ponovno pokucala sjetivši se prošlotjednog posjeta zubaru kada nije kucala i kada je čekala dobrih dva sata, a unutra nije nikoga bilo, već je, kad se konačno odlučila ući, zubarica čitala neku knjigu samopomoći, a zubotehničarka rješavala križaljke.
Ušla je i zatekla gospođu zaduženu za njen problem kako razgovara telefonom. Drugi pogled usmjerila je na zeleni tapison, čija je boja potpuno sličila na boju mlade trave.
– O Bože, kako imam grozne misli. To je sigurno od onih tableta za mršavljenje – pomislila je nakon što joj se ona gospođa usred onog travnatog tapisona učinila poput krave koja pase na livadi. Ipak, gospođa nije pasla, gospođa je telefonirala. Nimalo joj nije smetalo što se ona pojavila i što je slušala cijeli razgovor. Čak joj nijednom nije rukom mahnula da posvjedoči kako je svjesna njenog prisustva.
– Ne znam…Jučer sam imala taj kelj i danas sam ga cijelog bacila u zahod. Ne znam…Možda nešto s krumpirima…Škrinja? Isključila sam je…Hvala Bogu da imam Maricu…Krpice sa zeljem? Jesi ti normalna, pa to samo ja jedem…Neće. Ma vraga! … – Zorica se nakašljala provjeravajući je li ona gospođa doista svjesna njenog bivanja u njenom uredu. Prije nego li je ušla provjerila je na vratima od kada do kada je predviđena stanka za odmor i uvjerila se kako je to vrijeme daleko iza gospođe prilijepljene za slušalicu.
– Boško?! Stara, ti kao da si se najela ludih gljiva…A čuj…Vidiš, stvarno…Gljive nisam dugo spremala…Veliš sigurno je…Dobro onda se…Čuj, ne mogu dugo imam stranku… – tu je prostrijelila Zoricu dugim i Zorici se činilo vrlo neprijateljskim pogledom, no i nastavila:
– Nazvat ću te kasnije. Dobro? Ma ne, ništa važno. Ma isto. Isto. Vjeruj mi. Ništa se ti ne brini. Što se tiče onoga, ja ću nazvati Bebu, a ona Jasnu i uzmi kao da je stvar riješena. Hajde bok…Čuj, čuj, čekaj…Nećeš zaboraviti na gljive? Aha…Dobro…Nema veze… – Zorica je čekala posljednji zbogom gospođe općinarke gospođi s druge strane žice, prisjetivši se nedavnog ukopa svog supruga koji joj je osim dugova ostavio i dodatne troškove upravo dotičnog ukopa i što je najgore u nekakvoj je žvrgljotini, koju je napisao prije no što se objesio na telefonsku žicu, inzistirao da mu se na posljednjem ispraćaju odsvira ”Bumbarov let”.
– Izvolite! – hladno je rekla gospođa poklopivši slušalicu, a Zorici se učini da su na onom tapisonu iznikle prve, proljetne visibabe.