Masonski obred u zgradi EPH

10685596_10202769630432990_1982163191186658944_n - Copy
 
Biti u ljubavnoj vezi… Velik je to uteg. Koja sve sranja moraš istrpit samo zato da bi u društvu morona mogao reći: „Imam curu“.
 
Piše: Pavle Svirac (Arteist)
 
Jedva smo ponovo, glupavo rečeno, prohodali, a Stojka mi je već počela gnječit mozak pitanjima zašto sam dopustio da padnem godinu na Filozofskom i zašto se sada, kad je ponavljam, ne prihvatim knjige. Što ću bez diplome?

Bijesno sam joj odvratio da mogu živjet od pisanja. Diploma treba netalentiranim guzojedima koje misle da smiju počet pisat knjige tek kad zadobiju ovjeru na Filozofskom. A ne kuže da ih tamo ti otužni profesori tolko inficiraju svojom smoranom da na kraju počnu i pisat slično kao te njihove smuđave profe. I onda, naravno, to što pišu nitko živ ne želi čitat. I onda se moraju počet grebat da i sami postanu profesori. Jer s profesorskom plaćom moći će si dopustiti da i dalje pišu ta svoja jadna sranja. Potporu Ministarstva za tiskanje tog jada uvijek će dobiti. A možda padne i koja književna nagrada. Pa u Hrvatskoj godišnje valjda ima pedeset tih nagrada. Teško baš da te niti jedna ne okrzne. To je kao da se zaletiš u roj komaraca i niti jedan te ne ubode. Skoro pa nemoguće.

Stojka mi je pak na to odvratila da ću postati tipični, hrvatski, neuki novinar sa srednjom stručnom spremom koji će, u strahu pred otkazom, svima živima morat lizat šupak. A kad na kraju, usprkos svim tim lizanjima, dobijem otkaz, završit ću ko teški klošar jer neću imati znanja ni sposobnosti za ikakav drugi rad. Ona se, rekla je, ne želi upuštati u ozbiljnu vezu s takvim tipom. Možemo pokušati ispočetka jedino ako joj obećam da ću se prihvatiti učenja, polaganja ispita. Ona će mi pomagati u učenju, dat će mi sve svoje skripte od prošle godine.

Puko sam na to. Imao sam osjećaj kao da moja stara progovara kroz njezina usta. Bili smo na Cvjetnom, ruku pod ruku hodali uz božićne štandove. Gadila mi se sva ta božićno-lampičasta atmosfera. Nisam se mogao suzdržat, odbrusio sam Stojki nek odjebe s takvom spikom, ne trebam drugu mamu.

– Sigurno si i Malembebeu pokušala nadomjestiti mamu… Zato je i odmaglio u Ameriku. Ne da pomogne svojoj braći crncima u prosvjedima protiv rasizma, nego da pobjegne od tebe – zabiberio sam na kraju.

Ubio sam je u pojam. Na rubu suza progrgoljila je da sam teški gad i pokupila se doma. Bilo mi je drago što sam je uspio povrijedit. Kao da ona mene nije… Čitavo ljeto torbala se s Malembebeom! I sad bi tu trebali glumit neki prosječan par koji snuje o budućnosti. Ma, užas!

Nije mi se vraćalo doma. Još uvijek nisam imao struje u stanu. Čekao sam isplatu prvih honorara da to sredim.

Na povratku, prošao sam pored zgrade EPH. Uhvatila me neka toplina oko srca. Odlučio sam zaviriti u kafić Van Gogh. Unutra su moja braća novinari. Idem među njih. Oni su jato labudova, a ja ružno pače. Odnosno labud koji je greškom završio među patkama i kokošima na Filozofskom. I tamo trpio poniženja. Sve dok nisam dobio angažman u Nacionalu i shvatio da sam zapravo labud, novinarski labud. Idem sjesti među svoje!

U Van Gogu su od meni poznatih EPH novinara bili Židak, Mirjana Dugandžija i Snježana Pavić. Ljubazno su me primili za stol. Naručio sam rundu na đemdo, sebi odmah trodupli konjak. Krenuli su me ispitivat o Nacionalu, tko stoji iza toga, koje su nam teme za idući broj.

– Za prvi broj ste nam vi bili tema. Pročitali ste kako je Jurdana secirao što se trenutno događa u EPH… Sve je on to pomno izanalizirao. Dakle, Hanžeković je Paviću posudio lovu da se izvuče iz dugova i postao vlasnik EPH. I sad da bi Paviću vratio vlasništvo, traži da on pak njemu vrati posuđene pare. S kamatama – nadobudno ću. – Vi ste sad čardak ni na nebu ni na zemlji. Čiji ste, Hanžekovićevi ili Pavićevi? Čuo sam da se već i dijelite na dvije frakcije, Hanžekovce i Pavekove. Hanžekovci su glavni u firmi. Ipak je Hanžekovićeva lova unutra. Pavekovi se boje da će ih Hanžekovci potjerat s posla… Koja to mora bit psihoza. Pavekovi se moraju ulizivat Hanžekovcima da im se smiluju.

Židak me gledao lukavim, veseljačkim pogledom. Smješkao se nekako nadmoćno, kao da sam žutokljunac koji se pokušava istaknut baljezganjem. To me uvrijedilo.

– Šta mi se smijete? – obrecnuo sam se.

– Nikaj, razmišljam dal ja igram u Hanžekovcima ili Pavekima. Hanžekovci su, dakle, Dinamo, a Paveki HAŠK Građanski. Jel tak?

Nesigurno sam klimnuo. I da razbijem nesigurnost, krenuo sam udarat po konjaku. U međuvremenu je došao i EPH-ov grafičar Egida.

Egida me, nakon ne znam koje runde, nagovorio da pokušam bez iskaznice ući u zgradu EPH. I onda neka odem na šesti kat u bivši Pavićev ured i tamo neka napravim selfi. Tako ću dokazat da sam dovoljno lud da postanem punokrvni novinar. A, ne neki šupak kojeg financira ministrica Zlatar.

– Ma, di će me portir pustit… Pa to je teže nego uć u trezor Narodne banke.

– Prodaj mu spiku da si Hanžekovićev revizor, tako nešto. Ustrtarit će se, neće te pitat ni za osobnu.

Eto, to je bio okidač. Ujedno i zadnje čega se bistro sjećam. Nakon toga sve nešto nepovezano… Zašprehavanje portira, penjanje na prvi kat… Roštanje po Jergovićevom redakcijskom stolu natrpanom hrpom knjiga što mu ih pisci amateri šalju iz svih mogućih pripizdina bivše Juge s nadom da će njegovo dobro srce osjetiti njihov talent i napisati koju lijepu riječ o njihovim knjigama… Na kamericu pri vrhu njegovog Meka snimio sam vlasiti penis i opalio mu to na zaslon kompjutora na kojem je do tada imao crno bijelu fotku Andrića kako u fraku prima Nobelovu nagradu…

A onda totalni blek aut.

Iduće ćega se sjećam je to kako se skroz gol budim izvaljen na niskom kauču u Pavićevom uredu, a iznad mene stoji Pavić u tamnoplavom puloveru. Moje hlače, majica, čarape, razbacane leže po podu ureda. Do kauča leži prazna, izvaljena boca Čivas Regal viskija; očito sam je ja slistio. Na Pavićevom kompjutoru na ripit se tiho vrti The End od Dorsa. Na mojim dlakavim prsima leže šestar i trokut. Prsa su mi izbodena šiljatom stranom šestara… Vide se i krugovi koje sam šestarom pokušao ucrtat na vlastitoj koži.

Pavić me gleda. Nekako rezignirano. Kao da je navikao vidjet i gore stvari. Ja gologuz krenem skupljat svoje stvari po podu. Odurna neugoda, strah da će pozvat murju, osiguranje. Krenem pokušat nešto srat da sam Hanžekovićev revizor. Pavić ukipljen stoji, gleda me ravno u oči. Ne mogu razabrat što osjeća. Da li se možda prisjeća da sam ga prošle godine, baš negdje u isto ovo predbožićno vrijeme, žicao da mi dade bilo kakav posao u Jutarnjem?

Uspio sam se nekako obući. Dok sam, mrmljajući neke teške jadove, isprike, izmigoljavao korak po korak iz ureda, začuo sam Pavića:

– Obeščastio si mi sofu, za ovo ću…

Prekrio sam dlanovima uši da ne čujem što dalje govori. Sjurio sam se svih šest katova niz stepenice, prošao pored nekog novog portira i bris u Limb. Za šankom su mi se tresle ruke ko zadnjem alkosu. Naručio sam kavu, a onda izvukao mobitel iz unutrašnjeg džepa jakne i u teškoj postalkoholnoj tjeskobi nazvao grafičara Egidu.

Egida se začas našao u Limbu. Sinoć su me, rekao je sjedajući za šank, u Van Gogu čekali satima. Najviše ih je uzenimirilo kad su vidjeli da se na šestom katu u Pavićevom uredu manijakalno počelo paliti i gasiti svjetlo. Jedva su spriječili Židaka da ode vidjet što se događa.

– To si ti valjda sebi radio disko atmosferu. – Nasmijao se Egida.

– Daj nemoj me… Vjerojatno su sve snimile nadzorne kamere… Sigurno će me Pavić tužit… I skupocjenu sofu sam mu sjebo. – Protrljao sam čelo.

– Ma, nemoj brijat, neće. Nema se on sad vremena zajebavat s tim – tješio me Egida. – Daj, trgni si nešto žestoko da se smiriš.

Roknuo sam mali pelinkovac bez leda. Jedva sam se suzdržao da ne povratim.

– Lagano mi se vraća pamćenje… – promrmljao sam. – Kopao sam mu i po jebenim ladicama… Našao šestar i trokut… Zabrijao sam da su mu to predmeti za masonske obrede. Da s tim doziva đavla koji mu vraća moć… To mi je Milana Vuković Runjić napumpala glavu s onim svojim romanom s ključem, „Novinari i demoni“… U njemu je Pavića opisala maltene kako u podrumu te vaše zgradurine opći sa Sotonom. Ono, spika „Deveta vrata“…

Egida se nacerio.

– Ma taj trokut i šestar su mu za špiglove. On ti obožava pravit na starinski način, ručno, špiglove za naslovnice. Za „Gloriju“, „Jutarnji“… i ne znam što nam je još ostalo…

Nakon kraće šutnje, poskočio sam s barske stolice kao da me igla ubola u dupe.

– Kaj je? – trznuo se Egida.

– Našo sam mu bio u ladici i službeni mobitel… S sa svim brojevima…

– Nisi valjda išo…

– Poslo sam s tog njegovog broja valjda najmanje deset esemesova Tomiću i Jergoviću… Nagovarao ih da za pred Badnjak četveroručno napišu polufikcijsku, božićnu priču o tome kako je Sanader na Božić sam u zatvoru, svi su ga zaboravili. I onda mu njih dvojica u ponoć donose pečenku, ispune mu srce radošću… Tako neki kurac.

Egida je napravio kiseo izraz lica. Ja sam očajno zabio glavu među dlanove. Šankerica je na cedeu pustila onu pjesmu o Božiću, od Poguesa. Poželio sam se brzinski otić učlanit u Društvo pisaca i na koljenima ih molit da me na mjesec dana pošalju u spisateljski kampus u Kinu. Ili još bolje, na Mars.