Piše: Eduard Pranger
Okladio sam se s jednim prijateljem, u ništa, da prodaja knjiga naših najčitanijih autora po 10 (slovima: deset) kuna nema nikakve veze s promjenom vlasnika EPH. On je tvrdio da se u Jutarnjem sprema čistka „najglasnijih“ kolumnista omalovažavanjem njihovih književnih djela (rasprodajom), a ja da se zaista radi o rasprodaji, ali dobrovoljnoj – onoj autorskog ugleda. Kao dokaz za ovo drugo, tvrdio sam da će oni i dalje pisati za Jutarnji, što se, evo, i obistinilo.
A tema preseljenja DHK?
Svojedobno sam negdje pročitao da se samo na sanitarni čvor cijenjenog Društva godišnje potroši 40.000 kuna. Zato, u vrijeme štednje uopće ne vidim problem preseljenja, pa – što je to onda bradati pisac u kolumni htio reći? Da, ako se promijeni adresa jednog književnog društva književnosti više neće biti? Glupost. Književnost čine književnici, a ne hrpe cigli.
Sjećam se da je svojedobno taj pisac neoprezno objavio opširan i vrlo afirmativan intervju sa Sanaderom što ga je u mojim očima svrstalo u kategoriju onih koji pišu da bi zaradili, a ne iz uvjerenja. Osim toga, rijetki su oni s kim se majstor nije posvadio, pa ga jednako vole u obje „sedmice“; i oni u Francuskoj 7 kao i ekipa s Trga bana Josipa Jelačića 7.
Da skratim, uopće ne kužim ovakve glupave provokacije. Onom koji je napisao Sarajevski Marlboro ovakve stvari potpuno su nepotrebne, jer ako je književnik takvog kalibra, a on to jest, spreman pisati svašta samo da bi preživio, zašto to ne bi radili i svi ostali?
