Piše: Blažo Davidović

Imam velikih problema sa ovim tekstom. Koliko god se trudio biti kreativan i maštovit, ne mogu doći do stotinu i pedeset radnih mjesta u Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Da li mi na predsjedničko mjesto biramo ljude koji ništa ne znaju raditi ili ljude koji ništa ne smiju raditi, upravo zato jer su predsjednici ? Država je u takvoj situaciji da bih ja, na primjer, cijenio predsjedničkog kandidata koji bi prisegnuo, a onda se i zakleo, da će sam skenirati, kopirati i printati, sam pisati mailove, samostalno paliti i gasiti kompjuter, možda čak i zalijevati tratinčice i orhideje, poneki put okopati ruzmarin i kameliju, može hraniti patke,vjeverice i guske, može skuvat kavu svojim gostima, neće biti smak svijeta.
– Turska kava, hrvatska, šećer, mlijeko ? – upitao bi tako naš predsjednik nekog zgranutog šeika.

Da ne govorim koliko bi spektakularno bilo da naš Izabranik za predstavnike sindikata i deložiranih obitelji pofriga dva jaja na oko. Da li je to možda zabranjeno u diplomaciji i vrhunskoj politici?

Atroke kad bi spremao pašticadu i salatu od hobotnice. U Uredu Predsjednika, dakle, postoje kuvari, pomoćni kuvari, konobari, tajnice, sekretarice, savjetnici, vratari, predstojnici, majstori protokola, čistačice, vrtlari, cvijećarice,moguće i neki mailer, fejser, brzojavni tekstopisci, brojači poklona i tome slično.

Zbog čega bi naš predsjednik sam zalijevao jorgovane i riskirao upalu prstića ? Predsjednik ne smije voziti, tu je profesionalni šofer. Ne smije ni otvarati vrata. Ima vratar, bogtejebo, sve je čisti profesionalizam. Pretpostavljam da na popisu radnih mjesta i zanimanja, u tom kompleksu od nekih sto tisuća četvornih metara, postoje likovi koji odagnaju svaku sumnju na predsjednika. To su Odagnatelji Sumnje.