Piše: Silvija Šesto

Da velike moći nose i velike odgovornosti potvrdilo mi je biće koje nisam usisala ovih dana, a prebiva u paučini, na stropu iznad kuhinjskih elemenata. pa sve krenem leć daleko iza ponoći naručivši buđenje užoj i široj obitelji, kao i najpouzdanijoj frendici, jer škola je počela pa smo se svi malo opustili. Volim piskarati noću a u doba praznika produljim to na fino jutro. Dakle, oko pola tri ubijem lagano oko s mislima o vojnom roku i tutnjavom glazbe u glavi iz obližnjeg birca u kojem se slavila pobjeda ekipe i…tres. Dignem se pokretom na kojem bi mi i vlašićka pozavidjela i imam kaj vidjeti: druga vrata u dvorištu otvorena, širom, psi ne laju, zlokobna tišina. Kroz glavu mi preletje sjećanje na davnu provalu kad je netko haračio kućom, a ja s klincima na katu spavala. sad spavam u prizemlju i prva sam na udaru.
Ugasih nakratko upaljeno svjetlo dok mi se mozak uključio automatski i odmah potegnuo na stotku kao svaki pošteni ferari. U prvi čas zaboravih na izbore, zaboravih na sve osluškujući i bez daha promatrajući vrata i sve čekajući da vidim tko će izaći van, koga čekam…i u tom napetom iščekivanju bum, stvori mi se u mislima nova predsjednica pa vez asocijacija, vojni rok, nato, oružje. ugrabim standardno oružje svake poštene Hrvatice (na fotki), jer ni pesi ni ja ne volimo pucnjavu pa si velim: tko je da je neću past bez otpora samo ću još malo razmislit s koje ću strane istog ili iste zviznut.
Nije mi padalo na pamet zvati jenjendva, jer se ni pri prvoj provali nisu pokazali kao pouzdan partner.
Čekam ja tako čekam do pola četiri, mir, zlokobni mir. vrtim u glavi razne scenarije i pristajem na logičan: netko je preskočil ogradu, otvoril vrata da će pse ugurati nutra, a onda sam na redu prva ja na braniku kuće. možda mu to nije uspjelo pa sad leži zgrižen od bijesnih kuja, a one kraj njega izmorene obranom…ili uh…uspio je u nakani pa ih je zatvorio u zahod i sad ispred čeka da ja ugasim cigaretu koja emitira određenu svjetlost u posvemašnjoj tami, a koju sam u međuvremenu u silnom čekanju pripalila.
Do četiri sam čekala, a onda hrabro kako mi i dolikuje izašla s opet gore prikazanim nato oružjem, ovog puta odredivši stranu s kojom ću moguće operirati.
U finalu su bile dvije opcije. u prvoj je bilo nužno koristiti oružje u drugoj zaključak kako su moji psi pod napetošću uzrokovanom slavljem s agresivnim zvučnim elementima, u što spadaju događaju poput nogometnih utakmica i lokalnih svadbi, pametne, prepametne.
Hvala Božeku u igri je bila druga opcija. Pesica mama otvorila je sama vrata i obje su ušle, te ležale u mirnom kutiću prostorije, ispod jastuka, pokušavajući uhvatit malo sna.
Potom to pokušavah i ja, nekako se teško razdvajajući od batića, te dočekavši jutro čvrsto ga grlivši desnom šakom, tako nam Kolinda pomogla!