Piše: Vedran Obućina (Centar za politološka istraživanja)

Učestali napadi na multikulturalizam dosegli su vrhunac političkom ocjenom propasti te ideje nakon što su njemačka kancelarka Angela Merkel i britanski premijer David Cameron javno obznanili da je multikulturalizam zapravo postao opasnost. Cameron je napao multikulturalizam na temelju ideje da on vodi ekstremizmu i u borbu s terorizmom. Time su, izgleda, propali krajnji pokušaji integriranja stranih identiteta u društvo jedne zemlje. Velika Britanija je pokušala očuvati strane identitete koliko je god to moguće, a Francuska, primjerice, je pokušala od svih tih identiteta stvoriti jedinstvenog francuskog građanina; oba su pokušaja propala. Većina imigranata u zemljama Zapadne Europe osjećat će se povrijeđenim, jer oni pokušavaju pomiriti svoje vlastite religijske i kulturne korijene sa zapadnoeuropskim načinom života i institucionalnim okvirom. Uvodeći u politički diskurs temu propasti multikulturalnog društva ne samo da se legitimizira poruke radikalne desnice, već se ulazi u koncept postmodernističkog uređenja svijeta i ruši određene pokušaje nadilaženja etničkih i kulturnih rascjepa u društvu i državi.
Pristupi kulturnoj raznolikosti dio su kulturne politike zemlje. Iako one ostaju u (etno)nacionalnim okvirima, smjerice državne politike su nacionalne utoliko što upotrebljavaju jezik kao sredstvo komunikacije i državni prostor. Multikulturalizam u tom smislu označava obvezu u definiranju politika, mjera i inicijativa kojima se omogućuje raznim kulturama da se razviju na istom ili susjednom teritoriju s drugim kulturama unutar jedne zemlje. Multikulturalizam obuhvaća i nove manjine (imigrante) i autohtone manjine, te označava proces razmjene kulturnih vrijednosti i dostignuća, to jest odnos većinske (nacionalne) kulture prema onoj manjinskoj. Multikulturalizam polazi od stava da su kulture koje sačinjavaju jednu zajednicu već definirane i s obzirom na to potrebno je stvoriti okvir unutar kojega će se one dobrovoljno uklopiti. To je pomalo statičan pogled koji determinira jasno što je kultura neke zajednice i time zastupa stavove redukcionističkog funkcionalizma.

Zbog toga su se počele razvijati drugi pristupi kulturnoj raznolikosti. Tamo gdje je multikulturalizam kao koncept zastao, nastavio je interkulturalizam kao dinamičniji pristup gdje različite kulture međusobno utječu na prostoru jedne zemlje ili čak u međunarodnom prostoru. Transkulturalizam pokušava povezati nekoliko sličnih kultura stvarajući novi identitet, a često se može vidjeti kad se u okviru globalizacije pokušava pronaći i izgraditi europski identitet i europske vrijednosti (duh Europe). Plurikulturalizam označava pluralizam vlasništva, pluralizam tržišta i politički pluralizam gdje prevladava svojevrsni kulturni holizam temeljen na europskom tradicionalnom poimanju države kao građanske države.

Ta građanska država, međutim, postaje sve više nacionalna. Vodstvo Velike Britanije i Njemačke odlučili su ne govoriti u ime cijelog stanovništva koje predstavljaju te dovode na pozornicu kulturalistički mentalitet u kojem je „moja kultura“ bolja i prihvatljivija nego „multikultura“. I tu padaju postnacionalne konstelacije kao što su Vrcanovi nadnacionalni, postnacionalni i transkulturni identiteti, jer se u Njemačkoj možda može voziti japanski auto, piti ruska votka, jesti turski kebab, uživati u brazilskoj kavi i indijskom čaju te nositi kineska roba, ali kako kaže Billig (1995: 139), ne može se kupiti bivanje Kinezom ili Turčinom. Sama etničnost predestinira zajednicu i stvara jasne razlike, iako Balibar promatra identitet kao fiktivan, jer „nijedna nacija ne posjeduje etničku osnovu prirodno, a kako se društvene formacije nacionaliziraju, etniziraju se populacije koje su u njih uključene, među njima podijeljene ili su pod njihovom vlašću tj. predstavljene su u prošlosti ili u budućnosti kao da tvore prirodnu zajednicu, da same po sebi posjeduju identitet podrijetla, kulture i interesa koji transcendira pojedince i društvene uvjete“ (Balibar i Wallerstein, 1991: 96).

Suvremeni radikalno-desni populizam nastoji institucionalizirati taj rascjep predestinirajući postojeću zajednicu i ne ostavljajući mjesto za odmak od strogog etnonacionalističkog stava. Upotrebljavajući izdvojene slučajeve generalizira se opasnost strane kulture. Stav radikalne desnice prema imigraciji sasvim je jasan; radikalna desnica staje u obranu svojih sugrađana na nacionalnoj i etničkoj osnovi zahtjevajući pritom izbacivanje stranaca iz zemlje i uvođenje strogih zakona koji maksimalno smanjuju mogućnost naseljavanja ljudi iz trećih zemalja. Tako austrijski Slobodari (FPÖ) u svom programu (2005.) ističe kako Austrija zbog svoje topografije, gustoće naseljenosti i malih resursa ne može biti zemlja za useljavanje. Nazivajući svoj zahtjev temeljnim pravom na domovinu, optužuju multikulturističke eksperimente za izazivanje konflikata u društvu. FPÖ također smatra da se većina stranaca i azilanata treba iseliti iz zemlje čim stanje u njihovim zemljama bude sigurno do one razine kada život azilanata neće biti ugrožen političkim razlozima. I stranka Flamanski interes (Vlaams Belang, VB), primjerice, otvoreno poziva na zaustavljanje imigracije. Naročito ističu neprikladnost naseljavanja stranaca islamskog porijekla „koji imaju očito velike poteškoće prilagođavanja zapadnom načinu života“. VB smatra da doseljeni muslimani ne prihvaćaju vrijednosti kao što je jednakost muškaraca i žena, sloboda govora i odvojenost crkve i države, što su temeljna načela zapadne demokracije. Bojeći se da europske zemlje „ne postanu Arabijom“ kako kaže jedan od njihovih najistaknutijih članova, Filip Dewinter, kada govori o „kolonizaciji Europe“, VB traži da se svi imigranti moraju asimilirati i prihvatiti način života i vrijednosti kakve postoje u Flandriji.

Često fragilni postkomunistički identiteti još ne pate toliko od utjecaja novih manjina, pa tako ni Hrvatska. No, to bi se moglo sve više mijenjati, sa starenjem stanovništva i potrebom nove radne snage. Popis stanovništva koji će se provesti u travnju pokazati će koliko se povećao broj hrvatskih građana nehrvatskog porijekla te postaviti trendove. Ipak, u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama Srednje i Jugoistočne Europe, glavni multikulturni problem izrasta iz odnosa većinskog naroda prema manjinskim zajednicama. Komparativno, Hrvatska ima jedan od boljih modela predstavljenosti nacionalnih manjina, kako parlamentarno tako i na razini lokalne samouprave, ali pitanje je koliko je to posljedica političke odluke s ili bez politike multikulturalnosti. Razlog tome je specifičnost položaja i povijesti Srednje Europe.

Ovaj međuprostor (Zwischeneuropa, Mitteleuropa) dijeli vjerski i kulturni identitet zapadnog kršćanstva i Zapada kao primarne točke kulturne usmjerenosti. Rana kristijanizacija, katolicizam i otpor islamu objedinjeni su u posebnom političkom mentalitetu (herderovski Volksgeist). Njemačka geopolitika dugo je vremena promatrala ovaj prostor kao svoje ekonomsko-kulturno ozemlje, pa je Masaryk uveo pojam Srednjoistočne Europe koju tvori Poljska, Čehoslovačka i Mađarska, bez Njemačke i Austrije. Višeetnički prostor je kasnio za stvaranjem nacije (Plessnerove zakašnjele nacije), a gospodarski su te zemlje određene kao poluperiferija prema zapadno-europskim susjedima. Ta trajna nacionalna ugroženost stvorila je osjećaj tragičnosti i trajne napaćenosti te napuštenosti od ostalih naroda, a međusobno je izostala solidarnost te su stvorene predrasude. U prošlosti su ove države imale neliberalne, autoritarne i totalitarne poretke te snažan ksenofoban i antisemitski element. Oni se danas također mogu vidjeti u radikalno desnim stranačkim organizacijama. Tako u postkomunističkoj Europi postoje radikalno desne stranke koje su izdanci komunizma, neke koje vode reminiscenciji autoritarnih i fašističkih prošlosti iz međuratnog vremena i Drugog svjetskog rata, kao i novostvorene stranke koje se temelje na samoprojiciranoj tradiciji, ukorijenjenosti svojih poruka u društvu i žestokom etničkom nacionalizmu, obojanom ksenofobijom i šovinizmom. I tu se pronalaze dodirne točke sa zapadnoeuropskim radikalnim desnim strankama, pa se stoga stvara „magloviti“ skup stranaka koji ima slične ideje, ali koji se također razlikuju u nizu ključnih elemenata. Sličnosti se očituju u snažnom etnonacionalizmu, ekstremističkim idejama, karizmatičnom populizmu, rasizmu i ksenofobiji (u postkomunističkoj Europi naročito prema Židovima, Romima i nacionalnim manjinama), antidemokratskim stavovima, traženju snažne države, a ponegdje i antisustavnosti.

U tim je uvjetima multikulturalizam na kušnji ne samo u svom opstanku, nego i u svom nastanku.

Literatura:

Balibar, E. i Wallerstein, I. (1991): Race, Nation, Class: Ambiguous Identities, London i New York: Verso Books
Billig, M. (1995): Banal Nationalism, London: Sage