Od tema koje su 1986. obilježile omladinsku političku scenu, prvo je povod sukobljavanjima predstavljao 12. kongres SSOJ-a, gdje se Polet svjesno svrstao među najveće kritičare saveznog vodstva. Prijedlog kongresne platforme krenuo je u raspravu još u studenome 1985., kad je Polet, uz iznošenje temeljnih stavova, ponudio i statističke podatke o mladoj generaciji koji su nedvosmisleno govorili da je upravo na njima ležao teret gospodarske krize. Ponajbolje je to oslikavao podatak da je 80 posto nezaposlenih na saveznoj razini bilo mlađe od 30 godina, a da su u SR Hrvatskoj mladi dominirali među 817.000 onih koji nisu bili u stanju rješavati svoje stambeno pitanje.

Redakcijski stav prema tom nacrtu platforme došao je do izražaja tijekom javne rasprave, kad je Marijan M. Grakalić u potpunosti odbacio njen sadržaj kao politikantstvo i demagogiju (v. Polet, br. 346, 28. ožujka 1986., str. Marijan Grakalić „Budućnost pripada meni“).

Autore je tog kongresnog dokumenta optužio da zapravo žele omladinskoj organizaciji nametnuti „funkciju inkubatora za ‘sposobne političke kadrove’“, koji bi zatim predstavljali „svojevrsnu ‘hibridnu elitu’“. Grakalić je ustvrdio da takve platforme služe jedino interesima „pseudolijeve inteligencije“, koja se zbog vlastitih interesa uključuje u društveno-političke organizacije, ponajprije u obliku „prodaje znanja“, da bi zatim to materijalizirala stjecanjem položaja u omladinskoj hijerarhiji.

Poletov je novinar oštro napao i tezu koja je u platformi društvo dijelila na „mlade“ i „stare“, iz čega je proizlazio i zaključak da „mladi imaju veće pravo na budućnost nego ostali“. U tome je vidio „bojovni karakter“ tog dokumenta, čak i „kvazireligijsku vjeru“ u „posebnost mladosti“.

Jednom riječju, Grakalić je u ponuđenoj platformi očitavao neraskidivi spoj opasnog avangardizma i populizma, ali zbog iskakanja SSO-a iz zadanih političkih okvira i pokušaj uspostave paralelnog sustava s onim samoupravnim (”Vrijeme otvorenih pitanja“ autora Marijana M. Grakalića i „Mi nemo drugo vrijeme“ autorice Mirjane Došen. 1014 Polet, br. 346.)

Grakalić je pokušao zaplašiti omladinske aktiviste i tvrdnjom da je predloženi koncept toliko militantan da bi naposljetku rezultirao i sukobom SSO-a s Partijom, što bi imalo loše posljedice po političke interese mlade generacije.

Nije bilo teško zaključiti da je Poletov tako radikalan obračun s kongresnom platformom imao zaleđe u zbivanjima koja su godinu ranije rezultirala i sukobom unutar hrvatske omladine. Mnoge su teze u tom saveznom dokumentu bile, naime, posuđene iz projekta „demokratizacije SSOH“, čiji je autor bio tadašnji republički predsjednik Stipe Orešković, a glavni kritičar savezni predsjednik Goran Radman. U međuvremenu su se uloge promijenile, pa je „avangardizam“ dolazio iz Beograda, gdje je Orešković bio u saveznom rukovodstvu, a „klasne“ su se osnove branile u Predsjedništvu RH SSOH.

Dodatni je razlog zaoštravanja proizlazio i iz zbunjenosti omladinskih aktivista događanjima u SSO Slovenije, koji je početkom travnja 1986. u Krškom održavao svoj prijelomni 12. kongres. Slovenski su delegati tu odbacili jednostranački model obnašanja vlasti i zatražili neposredno biranje dužnosnika izvršne i zakonodavne vlasti. U cijelosti su poduprli i projekt civilnog društva, formiranja raznih autonomnih društvenih pokreta, mogućnost civilnog služenja vojnog roka te ukidanje verbalnog delikta, sadržanog u članu 133. saveznog kaznenog zakona , čime se i Polet, ali u kontekstu njemu neprihvatljive političke provokacije, bavio u Babunovu mandatu. U novim je okolnostima verbalnom deliktu u Poletu posvećeno puno prostora, od razgovora s pravnim stručnjacima do analiza primjene člana 133., a redakcija je podržavala sve inicijative za njegovo žurno ukidanje. Hrvatsko je omladinsko vodstvo, samim tim i Poletovo uredništvo, pomalo bilo zbunjeno konceptima koji su podrazumijevali radikalne promjene u funkcioniraju SSO-a. Zagrebačko je rukovodstvo težilo nekom svom putu, nikad jasno definiranom, postupne demokratizacije, bez očitovanja o tome što je krajnji cilj toga projekta, kardeljevski kvazipluralizam unutar postojećeg jednostranačkog sustava, ili puno neizvjesniji put u višestranačje.

Dugotrajni sukob s Oreškovićevom linijom stavio ih je, ipak, u poziciju oponenata saveznog rukovodstva, tako da su postali svojevrsna politička „tampon zona“ između Ljubljane i Beograda, što se na neki način uklapalo i u sve uočljiviju politiku „hrvatske šutnje“. Sama je, pak, zagrebačka redakcija, unatoč oprezu u komentiranju inicijativa iz Krškog, bila bliža reformskim stavovima slovenske omladine. Puno se toga moglo iščitati i iz spoznaje da je Pero Lovšin, vođa „Pankrta“, grupe koja je bila zaštitni znak zaokreta u Krškom, bio Poletov stalni kolumnist. (tekstovi pod naslovom (O tome svjedoče Lovšinovi tekstovi„Puhanje s Alpa“, te oni Marijana M. Grakalića i „Hej Slovenci…“ autorice Mirjane Došen). U listu više nije bilo autora koji bi popularizirao ideje saveznog omladinskog rukovodstva. Beogradski odgovor na Poletov obračun s kongresnom platformom nije trebalo dugo čekati. Ta se tema našla na 8. sjednici RK SSOH, gdje je Žarko Mikić, sekretar Predsjedništva Konferencije SSOJ, postavio pitanje je li novinar iznio vlastito mišljenje, ili je to stav hrvatskog rukovodstva, ustvrdivši da je Grakalićevo pisanje „frontalni napad na programske osnove SSOJ“, na što nije dobio jednoznačni odgovor. Bilo je jasno da će odnosi između dvaju rukovodstava biti svedeni tek na razinu tehničkog komuniciranja.

Polet je svoje kritičko usmjerenje prema beogradskom omladinskom rukovodstvu iskazao i u opširnom izvještaju s 12. kongresa SSOJ, mahom usmjerenog na odbacivanje inicijativa sa slovenskog kongresa u Krškom. Kongres je predstavljao i izvjesnu uvertiru u raspad Partije i federacije, jer na njemu nije izabrano novo Predsjedništvo Konferencije SSOJ. Jedan od razloga bio je u tome što su imenovanje u to tijelo odbila oba predložena člana iz hrvatske delegacije, budući da o toj mogućnosti nitko s njima ranije nije razgovarao. Atmosferu političkih podjela i međusobnog nepovjerenja na kongresu je ponajbolje oslikavalo to što Poletov novinar Grakalić za taj savezni skup koji se održavao u velebnom Sava centra nije dobio akreditaciju, pa je ulazio i izvještavao s tuđim iskaznicama (Polet 352, tekst pod naslovom „Ovoj je mladosti potreban polet“ autora Marijana Grakalića. Kongres se, inače, u Beogradu održavao 12. – 14. lipnja 1986.)

U Željko Krušelj POLET OD OMLADINSKOG AKTIVIZMA DO POLITIČKOG ESKAPIZMA (1976. – 1990.), DOKTORSKI RAD, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Zagreb 2015.