Piše: Blažo Davidović

Razvoj ljudskih prava uništio je pravo ljudi da budu ljudi, dopustio im je jedino da se o njima, kao o kategoriji za koju takozvane nevladine udruge primaju novac, uz pompozne medijske nastupe, brinu upravo te udruge, ali ne i država, još manje društvo u cijelini.Crkva kroz svoju dogmu pere ruke od svega i vazda, a školski sistem je devastiran i podložan nuklearnom utjecaju multimedijalnog nevremena i bešćutnog kapitalizma.

Nekategorizirani ljudi, u smislu kategorija ljudskih prava, a kroz sve brojniju nomenklaturu nevladinih udruga i specijaliziranih parainstitucija, nisu ljudi jer njihova ljudska prava da budu ljudi jesu toliko normalna, da ne zanimaju nikoga.

Dobna diskriminacija ne zanima nikoga. Treba li osnovati udruge ” Svi mi poviše 50 ” ?. Ako ste ekstremno debeli, uslijed ovih i onih razloga, prokleto ste i pakleno diskriminirani. Ali, niste lezbijka. Da ste debela lezbijka, to već ima smisla i ulazite u poznatu kategoriju. Ako ste podstanar, a niste nacionalna manjina, vi ste jebeni podstanar nacionalne većine, koga to zanima? Ako vam banka ne da kredit, a vi niste Rom, kako ćete nazvati medije i protestirati?

Ako su vam uzeli 59 plaća i 122 penzije da bi financirali hrvatsku vojsku, a vi ste pri tome hranitelj, a niste hrvatski branitelj, koga vi zanimate?

Ako nema udruge ” Samohrane majke troje djece, bez alimentacije, sa krovom koji prokišnjava ” vi ste izvan kategorija ljudskih prava.

Sistem je uređen.

Prava su posložena, postoji registar, odvjetnici sve deblji, suci zatrpani predmetima, ali naša sloboda, naše ljudsko dostojanstvo, naše pravo da budemo ljudi, samo ljudi, samo obični građani, samo imena i prezimena koja država mora poštovati, jer inače nije država, to naše pravo, osnovno, ljudsko, potpuno je unakaženo.

Zamislite sebe bez zuba, a stomatolog kaže: Žao mi je, ispod 3 tisuće eura, ja vam ne mogu pomoći, vi niste socijalni slučaj, imate 220 eura od slastičarnice Džafera Berishe na kantunu vaše ulice,gdje u mračnom podrumu, da vas nitko ne vidi, gurate 14 kapi marmelade u krofne, ali gdje vam je udruga? A svi okreću glavu od vas. Čovjek bez zuba je gori od zuba bez čovjeka.

Kategorizacija ljudskih prava i strateško postavljanje ljudskih prava u ustavnopravne fascikle, opralo je ruke državnim kriminalcima. Ne treba više ništa raditi. Ni misliti. Ni stidjeti se. Ni pomagati.

Sve štima, ulicama i ne hodaju ljudi, bauljaju ljudska prava.

Bez prava ljudi da budu ljudi.