Piše: Božica Jelušić
Kakvo je stanje mojih dionica danas? Odlično!
U zavičaju je zima, ali blaga, podnošljiva. Nema mrtvih sjenica, kao prošle godine, i svi koji se griju na drva neće premnogo potrošiti. Vidjela sam jučer ljubičicu i jaglace, čak i jedan ranunculus, na mjestu gdje se otopio tanki snijeg. Spavala sam odlično, bez ružnih snova, ploveći na svom madracu. Sada mirišu gljive i hajdinska kaša s tankom ploškom “pisane slanine” iz kuhinje. Djeca su mi zdrava i hiperaktivna, prijatelji na krilima svojih planova. Neke od njih i ja podupirem, dodajući koje letno pero. Memorija, mašta i mladost duha pri tom me odlično msluže.
Što mi je obasjalo jutro, zapravo? Prvi je jutarnji poziv došao od dragog suradnika, koji zahvaljuje što sam u zajedničkoj tv-emisiji javno pohvalila njegov rad, jer mu se to do nedavne mirovine “nikad nije dogodilo”. Rekoh da sam samo “vedri outsider”, koji se može veseliti i nije ni trunke ljubomoran, pa pohvala drugima može ići spontano i bez ikakve uzvratne nakane. Tako, dakle, spoznah da su ZAVIČAJ, DJECA, BLIŽNJI prave vrijedne dionice na vagi života. Jučer mi se dogodila pjesma, danas ulazim u jedan složen tekst, nadajući se blagoslovu. Imam toplu sobu i mnogo knjiga, dobru volju i osmijeh koji sam pohranila na dobro mjesto.Imam i sjećanje na bespomoćne ljude u Toplicama, zbog kojih nikada više neću govoriti “Meni je teško” i “Ja dalje ne mogu”.
I da, sjetila sam se one izreke “NEMOJ PUNO OČEKIVATI OD ŽIVOTA, AKO SI MU MALO PONUDIO”, i sjetila sam se kako Ujević piše “Likvidiram stokove”, pa pomislih, Neka ostane tako, s kamatama ćemo lako, u idućem desetljeću…
(27.1. 2015. B. J.)
radio gornji grad 
