Piše: Romano Bolkovbić

Isprva su počeli oprobano: uništenjem Bildungsbürgertum. Kao socijalni sloj, obrazovanu su srednju klasu deprivirali, kao političku poziciju difamirali: umjesto protagonista privatizacijske pljačke devedesetih, inkriminirali su sveučilišne profesore i liječnike, jer, znano je, to je najgora pošast svakoga društva. I tako su krenuli uništavati društvo.

Potom su nasrnuli na poduzetnički duh. Antikorupcijska je borba skončala populističkim karnevalom: Sanader je poslužio kao fašnik, rad za opće dobro kao kazna; sarkastična persiflaža politike. Time su paralizirali managerski sloj: upravljati znači donositi odluke, odluke valja potpisati, a u Hrvatskoj svoj potpis više ne dijele ni estradne zvijezde, kamoli da ga na dnu ugovora stavljaju direktori. Opasno je to, bilo što potpisati.

Istovremeno, od neoliberalizma su napravili psovku, od kapitalizma arcinemezu. U mlađarije je valjelo raspiriti revolucionarni plamen zapretan u žaru ideala, i nije se žalilo korporacijskih novaca za subverzivne festivale financirane sredstvima onih iz prvog pasusa: zato i nisu procesuirani.

Parlamentarnu su demokraciju sveli na farsu: društvo su bipolarizirali, politiku učinili bipartijnom: jedna je stranka zaštitnica Nacionalnog, druga Socijalnog, iako su i jedna i druga desupstancijalizirane: prva za Sanadera, druga za Milanovića. Od ovog je light nacional-socijalizma gori jedino onaj alternative duopolu: populističko obećanje rješenja svih socijalnih problema nacije ujedinjene u borbi protiv univerzalnog neprijetelja: svjetske bankokracije. I nisu krili porijeklo inspiracije: talijanski estradni fašist dostajat će da se prispodobi ideološki uzor.

I tako smo od razaranja društva do rušenja temelja države: energija ogorčenja UF dobila je svoju političku artikulaciju u parolama Živog zida: “Glavni uzrok nejednakosti u društvu je bankarska nadklasa koja je drugima otela pravo da stvaraju novac. Ako svi ljudi trebaju vodu da bi preživjeli, nitko nema pravo sebi prigrabiti monopol na puštanje vode iz pipe. A upravo to se dogodilo u Europskoj uniji, zato mnogi ovdje nikako i ne mogu izići iz ekonomske krize. Mi u Živom zidu jako cijenimo privatnu inicijativu i poštujemo privatno vlasništvo. Protiv kapitalista koji stvaraju nove vrijednosti nemamo ama baš ništa i striktno ih odvajamo od bankara koje uglavnom smatramo društvenim štetočinama. Naravno, nekakav kapitalist koji je bogatstvo stekao kriminalom je za zatvor ako mu se dokaže nepoštena prvobitna ili druga akumulacija, no naši glavni protivnici su – prije svega – banke i financijske institucije.”

Društvene štetočine?
Kapitalist kojemu se dokaže nepoštena akumulacija?
Glavni protivnici koji su prije svega financijske institucije?

Ova je zemlja nastala na dogovoru udbaškog ološa i norvalskog ustašluka: uglavnom, sve normalno, ono između, građani bez obzira na nacionalnost, spol, rod, boju kože, vjeroispovijest, svjetonazor, nisu uzeti u obzir: bili su isključeni. Kad su došli k sebi – a u mojim su emisijama već 1993. prevalirala pitanja socijalne inspiracije nad onima nacionalne – bili su već uvelike gurnuti u rat, neophodan e da bi a) pobjednik moralno opravdao pravo na privatizacijski plijen, tj. pretvorbu društvenoga vlasništva u privatno, ali prvenstveno da bi se b) spasio, jer, da je nekim čudom SFRJ demokratizirana, taj bi pobjednik bio osuđen kao tehnolog režima imena: diktatura proletarijata.

To isključeno građanstvo, ta suspendirana liberalna demokracija, nikada ovdje nije imala šanse: činilo se kako “problem emancipacije od toga nasljeđa je u tome da ono nije ideološke prirode – progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim – ostao je kontrolirano, ”zatvoreno društvo” i kad su se promijenile idejne premise pa umjesto ”radnička klasa”, uvrstili ”narod” ili ”nacija”, kako misli Kuljiš.

Upravo nasuprot: zatvorno društvo nije moglo postati otvorenim, demokratizirati se, zatvoreno društvo postalo je hrvatskom oligarhijom a ne liberalnim građanstvom, i ono što ste čini dezideologiziranom vlašću koja je tranziciju shvatila kao Noinu arku, zapravo je itekako ideologijski zainteresirani vehikulum političkih procesa ove zemlje: ekonomski savjetnik naše populističke vedete prononsirani je suradnik KOS-a, a ta metonimija fraktalno se, kao struktura lista na drvo, prenosi na cjelinu socio-političkih odnosa i zbivanja u Republici Hrvatskoj.

Iako moji liberalni prijatelji misle da je najvažnije da se dogovorimo oko ekonomije, pa ćemo već s LGBT lako, poput Pejovića sedamdesetih moram opomenuti da pate od romantične zablude da je ekonomska emancipacija moguća bez prethodne političke: tom zabludom samo pothranjuju status quo, gubeći na timingu i prepuštajući kulturkampf, borbu za software kojim procesuiramo događaje i pojave ovog našeg svijeta, ginjolama filozofskog teatra.

Da, zanimljivo je to spominjanje oligarhije: za Yanisa Varoufakisa to su bankari, developeri i medijski moguli. Sinčić je to skratio na financijsko-bankarsku elitu. Ja, pobožan, znam da je najveća obmana Vraga u tome da nas uvjeri kako ne postoji: jasno da je devedesetih formirana ta oligarhija, zaista, netko je tvori, ali, kao što vidimo: medijski moguli padaju i bez revolucije baš kad su poželjeli biti developeri, i to, zanimljivo, upravo pod pritiskom banaka! Očito je, grčko iskustvo nije i hrvatsko, unatoč 4% hrvatskih obitelji s kreditom u CHF.

Hrvatsko je iskustvo jednostavno sažeti: naša ustaškoudbaška oligarhija biološki je pri kraju, i histerično pokušava ne završiti kao Perković, ili gore, pa s jedne strane čini sve da sebi osigura prirodnu smrt, a s druge, kao ostavštinu, i smrt ove zemlje, u kojoj je od 1989. bilo sve moguće, od Vukovara do stoljetne nacionalne pljačke, samo jedno nikada i nikako ne: liberalna demokracija i kapitalizam.

Kao što dolje Huić sugerira pozivajući se na istraživanje ekonomskih stavova birača, dobar dio Hrvatske želi reforme, želi tržište, želi promjene koje bi ovu državu konačno uvrstile na kartu uljuđenih zemalja Zapada.

Ali, prethodno, i liberali će morati shvatiti da nisu svi politički problemi riješeni, pa nam preostaju samo oni ekonomski, morat će jasno i oni imenovati svog političkog protivnika, i rastvoriti prostor liberalne demokracije za sve građanske političke opcije s nultom stopom tolerancije za recidiv totalitarnih ideologija XX. stoljeća.

Danas smo pred tim izborom: ili liberalna demokracija ili nacional-socijalizam.