Apologija modernog Hijacinta

Kasno u večer miris noći duh mu mami
k’o utvaru kakvu, mjesec ga zove,
da po hladnim ulicama grada u tami,
u nejasnom satu, oduzima mu snove.
Posljednjim pozdravom odlazi po strani,
u neizvjesnom pravcu na nepoznatim ishodom,
ka svijetu koji svojom djecom se hrani,
i gdje krila u agoniji lamaču pod galopom bijesnim.
U toj bijedi, tako, bijeg svoj traži,
i ‘zalud škicajuć’ umara svoje oči,
nit svjetla nit’ trunke nade na tom nebu za njeg više nema,
nad ambisom gladnim dok on anemično stoji.
K’o ranjenik na fronti, proboden srdžbom, on će sad pasti,
nek’ smrt mu sad bude gorka osveta vama,
pored izlučevina velegrada nek’ slobodoumnik sad trune,
ta oslabljena utroba u lokvi od blata.