Piše: Kruno Čudina

Ne izlazim više iz kuće. Skoro pa uopće. Uskoro će doći trenutak nakon kojeg nikada više, dok sam živ, jasno, neću izići iz kuće. Zašto?, postoji li neki razlog toj sumnjajućoj neizbježnosti, više razloga? Ne uistinu. Stvar je u tome da nema mjesta na kojemu nisam bio, mjesta koje nisam vidio, mjesta koja nisam postajao i bio. Tu se ne mogu, naravno, ubrojiti sva mjesta koja postoje ili su ikada postojala, to bi bila budalaština; radi se o svim mjestima na kojima sam se ja našao, na ovaj ili onaj način, tek toliko. To je, dakle, riješeno. Postalo mi je kristalno jasno, nedavno, bila je noć poput ove, potpuno jednaka, da sam bio na svim tim mjestima ne napuštajući kuću (stan, apartman itd., pišem o kući tek kao o mjestu nekakvog temeljnog bivanja). Kuća je napuštala mene. Nećemo se sada baviti igrom, njoj ovdje nije mjesto: jasno je da sam ja osobno bio na tim mjestima (bolje da ih niti ne imenujemo, nije niti potrebno), no, opet kažem, kuća je napuštala mene, a ja bih ostajao plutati na kauču, ponekad i na podu, čak i u tuš-kabini u dvije-tri prilike, u kadi dok sam imao jednu u jednom stanu dok sam jedno vrijeme živio u tom jednom stanu. Zvuči paradoksalno, svjestan sam, ali niti su sva ta bivanja na raznim mjestima bila ikakvi snovi, moć bilokacije ne posjedujem, barem nemam spoznaja da bih imao jednu takvu sposobnost, a ona stara priča kako sam bio negdje, ali mi je kuća ostajala u mislima i, da ne kažem, srcu, u potpunosti se odbacuje, jednako kao i mogućnost da nisam nikada niti napustio kuću, jer dokazi, svjedoci, činjenice stoje i opstoje.
Pada mi napamet još samo jedno: kuća sam ja. To objašnjava i sve te, također činjenične, promjene životnih boravišta, uz ostanak osjećaja da se radi o toj istoj kući ma gdje već boravio, uključujući i sva ta silna mjesta koja sam posjetio (ona koja nema potrebe nabrajati). Kuća me, znači, nikada nije napuštala, jednako kao što ja nisam nju. I kuća me i dalje ne napušta, niti će me ikada napustiti. Što također daje naslutiti da ću još danas izići iz nje i otići popiti kavu ili prošetati do dna ulice? Jer, naposljetku, iako mi se činilo da me ovaj zapis vodi prema nečemu neobjašnjivom i nedohvatljivom – ali sam ga ipak odlučio nastaviti zapisivati – naposljetku ostaje samo jedan zaključak, možda neočekivan i meni samom, ali vrlo jednostavan i jasan: ipak nikada nisam uspio napustiti sebe.