Piše: Romano Bolković

Klajbirgeri, urbani lump, to je ipak najgora bagra na svijetu: nema gore, ne, nikakav primitivizam provincije nije zlu te bagaže ni do koljena.

Dok Kolindu Grabar Kitarović i mogu shvatiti u zagovaranju Visoke kao predsjedničke adrese, jer bio je to predizborni geg osobe koja i nije živjela u Zagrebu pa ne zna što znači definitivno balzamirati Gornji grad kao povlašteni prostor Vlasti: Sabora, Vlade, Predsjednice, ne mogu se načuditi zagovarateljima tog preseljenja među kolegama novinarima: ta, oni vrlo dobro znaju da PRH ni pismo Malteškom redu u Rim ne može poslati bez najmanje tri osobe, jer logika stvari umnaža te instance i poslove, i, da napravim elipsu, u Uredu PRH, ako želimo funkcionalan Ured, dakle učinkovitu PRH, naprosto mora raditi stotinjak zaposlenih. Ali, ne: kretenima je valjda dojadilo odlaziti na Pantovčak, koji je idealna lokacija, sve je izgrađeno, uhodano, oprobano, cijeli je katalog prednosti te lokacije, nego sad valja potpuno blokirati Grič, Markov trg je već paraliziran, Skupština je tamo, Dverce, i najbolje bi bilo da država otkupi i sve zgrade Gradeca, pa da zastupnici u njima žive, kao u kakvom Zabranjenom gradu, za mandata.

Što će nam turisti, treba nam politika, jer mi ne znamo ni zabavnu emisiju napraviti bez laprdanja političara, a političar u ovoj zemlji nije bio samo tko je žurio na ručak.

Mi to hoćemo, mi želim taj monumentalizam kakav je cvao za Tuđmana, tu dekorativnu paradnu reprezentativnost, koju najbolje oslikava ova anegdota:
Bill Montgomery za jedne je posjete pitao Tuđmana da što će mu ta kostimirana počasna straža i ne bi li bilo bolje da komunicira svijetu poruku o Hrvatskoj kao maloj, modernoj državici suvremenim atributima te državnosti? Tuđman ga je pogledao i odgovorio:

– Pa i engleska kraljica ima počasnu stražu!

Montgomery nije mogao doći k sebi, iako je poželio istoga časa otići k sebi, doma, i prileći: kraljica Ujedinjenog Kraljevstva i mi, jedno te isto. Ima ona stražu, e imat ću je i ja!

Provincijo, i Bogu si teška!

O Tuđmanu govorim jer se stalno iznova govori kako je i njemu Visoka bila potaman: slab argument, jer Tuđman je vladao superpredsjednički, njemu je Ured bila Vlada, i mogao je uredovati i u svojoj kući, kad su svi ostali bili egzekutiva, što formalnopravno, što u outsourcu.

Kolinda Grabar Kitarović imat će točno pasličnu poziciju, jer, niti ovaj premijer, niti onaj koji dolazi, ni na kraj pameti nema prepustiti PRH ma i zeru vlasti, dapače.

Da bi u takvim okolnostima – a ja sam i dalje za ustavnu redefiniciju položaja predsjednika, za osnaženje uloge PRH, što sam objašnajvao mjesecima na ovom wallu, a vidim sada tu poziciju, kao posljednju branu od razjarene gomile, brani i Denis, koji je zastupao suprotan stav, za što u idealnim okolnostima ima argumenata, no, Hrvatska je sve samo ne u tim okolnostima – Predsjednica normalno funkcionirala, najmanje što nam treba jest ova demagogija minimiziranja radnoga prostora: čak i s ovim ovlastima, PRH treba i onaj trakt Ureda koji nije izgrađen bez razloga, i Ured kakav danas postoji – istini za volju, trebala bi i veći! – a sva ta priča o preseljenju ionako je nalijeganje na senzibilitet depriviranih kojima ova pirotehnika skromnosti ionako neće olakšati život, osoblju predsjedničkog ureda itekako će ga zakomplicirati, a Zagrebu će Gornji grad biti zauvijek oduzet, jer, automobilom se ionako sa sjevera pored Palainovke na Grič ne smije, a sada kad se s juga Mesnićkom taj prolaz i oteža uslijed neminovno većeg nadzora, umjesto oživljavanja Gornjega grada imamo njegovo vekivečno upokojenje: mumificiranu okaminu kojom lelujaju sjene vlasti koja je ionako – u Bruxellesu.

Na kraju krajeva, to smo mi: takav je grad projekcija našeg mentaliteta. Ako se ne vjeruje mom domoljublju, u patriotizam Tvrtka Dolića, Bože mi prosti, nitko ne dvoji; zazivam ga kao svjedoka jer ako je on shvatio o čemu je riječ, kad je riječ o mrtvozorništvu i atmosferi karmina, onda je valjda doista tome tako:

“Glede obiteljske kulture smrti, u Dalmaciji su nas sahranjivali uz talijansku kanconu na vlaškom, a u Zagrebu je postala ponos gubava francuska šansona na gruboj hrvatsko-srpskoj štokavštini. Latinska misa podarila nam je kompozitore svjetskog glasa, pa su je valjda ukinuli, za spas gange. Kvarila je taj ćirilo-metodski žamor. Jedan nadareni kagan iz Garešnice izronio je iz najdubljeg slavonskog blata samo zato da nam otpjeva avarsku himnu Vraćam se grebe tebi. Gradec je obožavao njegov glas iz dubokog greba i uzeo avarsku himnu pod svoju. Mislio sam da taj Sclavus, odnosno Robić, nema sluha, a pokazalo se da je smetnja taj stepski zagrebni ešperanto, koji je u znanosti poznat kao staroslavenski jezik. Bože, kojeg li nasilja. Beograd nas je smicao svim i svačim, gdje je stigao, a u Zagrebu su nas svojim zagrebnim mukanjem žive balzamirali Žvonko Špišić, Ivo Robić i Aršen Dedić, ti najraniji hrvatski reperi, zagrebačka prethodnica bosanskog Ede Maajke.”

Da, Zagreb je zaista za grebom, zagrobno mjesto.

Kad preselimo Ured PRH u Visoku, moći ćemo turistima našu povijesnu jezgru tako i predstavljati: ovo vam je Nekropola. Zato s druge strane i jest Kaptol, da nam svećenici odmah izmole misu zadušnicu. Možda bio najbolje bilo na ulazu u Zagreb napisati: Mirogoj. Ionako u ovom gradu ljudi hodaju biološki živi, ali socijalno sasvim mrtvi: living dead.

Kolinda Grabar Kitarović ipak neće biti prva od hrvatskih predsjednik/ca koja se s tim problemom mora uhvatiti u koštac; evo te priče, više puta ispričane, koja pokazuje da je Stjepan Mesić tu ipak zadržao pravo prvenstva:

Zagrob

Zagreb leži na 16. meridijanu. 16. je meridijan po nečemu za nas posebno zanimljiv: geografija sacra uci da na taj meridijan pada projekcija mača Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nesto posvećeno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.
Očito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvažavali ezoterijske predaje: Zagreb je na naročit nacin postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.
No, Zagreb i na drugi nacin odaje svoju mističnu narav: cjelokupna je topografija grada podredjena okultnom naumu.
Krenimo kao u klasicnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smješten u skladu sa strodrevnim načelima situiranja grada: sjeverno je planina, južno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.
To dualističko načelo ipak najočitije dolazi do izražaja u samom središtu grada: gradski centar nema jedno središte, nego dva: tipična je to maniristicka elipsa čija su dva sredista – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske državnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobrađene kocke, bezoblicne tvari, onoga što bismo sasvim precizno nazvali prima materia i što svoj pandan ima u Kožarićevom savršenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smještaj kamene kocke u Manduševac moguće bio odvec slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.
Bilo kako mu drago, obračun se materijalistickog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karaktersticnog imena: Krvavi most.
Tumačiti sada zašto su, primjerice, zagrebačke bolnice posvećene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvišno: Mihaljevac nas navodi u sasvim točnom pravcu, u smjeru konačnog obracuna s nečasnim junakom s početka naše priče i Povijesti: sa zlaćanim angelusom koji s krova Oca Domovine iluminira ovdašnje panonske i balkanske tmine, noseći svoju luč postojano, kao autenticni Anđeo Prosvjete.

Zanimljivo, ali je li baš tome slucajno da je na kupoli kuce Oca Domovine upravo Lučonoša?
I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu, kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evil´s Agent, 0.666, kako bi glasio anagram od Evangelist? Je li, da upitamo i to, bas sasvim slucajno da je Sveti Juraj, koji stražari pred Kamenim vratima čuvajuci Družbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo svečan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata. Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko to slavi Đurdjevdan i čiji je patron St. George!?

Order of St Michael and St George

Stjepan Mesić, kao predsjednik RH, dobio je posebno priznanje: krasi ga insignija Velikoga Križa Reda Svetoga Mihaela i Svetoga Jurja. O tom se časnom redu u hrvatskoj javnosti manje zna: motto mu je Auspicium Melioris Aevi, Veliki mu je meštar Vojvoda od Kenta, koji je vrhovnik jednog kudikamo diskretnijeg društva, i sve u svemu taj devetnaestostoljetni časni red zaista je the most distinguished.
No, je li baš koincidencija cinjenica da je Križ Reda pobjednika nad Zmajem upravo insignija koja resi bivšeg predsjednika Hrvatske?
Kakav je to naročit posao koji Hrvatska ima sa Zmajem, kad kroz njen glavni grad prolazi sjena mača pobjednika na Armagedonu, onoga koji je vladar nasega eona, onoga koji svojim imenom pita: Tko je kao Bog?
I otkud ta ambivalentnost: Mihael je zbacio velikog Zmaja, staru Zmiju, koja se zove đavao – sotona…(Dn 12,7-9), ali pored Mihaljevca, Zagrob ima i bratovštinu osebujnog imena odabranog po uzoru na Ordo equestris draconis!

Moja je pretpostavka neobično profana: Balkan, kaze Churchill, proizvodi više povijesti no što moze podnijeti, čemu su – a taj se dio rečenice nikada ne citira – dokaz prenapućena groblja; tamo gdje je ostao ožiljak na tkivu Povijesti, u Sarajevu, na mjestu dodira Mjeseca i Sunca, Gabriela i Mihaela, ako je vjerovati Steineru: materijalnog i duhovnog principa, započelo se nešto što se ima okončati u Zagrebu: možda je smisao ovog jedinstva Svetog Mihaela, kojeg Zagreb posebno časti, sa Svetim Jurjem, zaštitnikom Engleske ali i Srbije, konačno svođenje povijesti na njenu ljudsku mjeru. Njeno je preobilje u ovom podneblju, u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj drzavi, izobilje Žrtve. Da bi te žrtve konačno zadobile neki smisao i očuvale svoje ljudsko dostojanstvo, najmanje što Zagrob moze učiniti jest da pobijedi Zmaja: da iz kuće okrunjene anđelom lućonošom nikada više ne izađu vojske u crnom! Tada ce svakako biti samorazumljivo zašto je Stjepan Mesic dobio Kriz Reda koji uz Mihaela, u njegovom vremenu, doziva i drugog pobjednika nad Zmajem: svetog Jurja.
Čiji je spomendan, jasno, neminovnog 23., okrutnog mjeseca travnja