Iz sredstava javnog priopćavanja javnost je mogla saznati o prijavi koju je Austrija, kao zemlja članica Europske unije, podnijela protiv Hrvatske, zahtijevajući od institucija EU raspravu o Odluci Vlade Republike Hrvatske da fiksira vrijednost tečaja švicarskog franka. Austrija je tom prilikom, kao zemlja članica, očito ovu inicijativu pred nadležnim institucijama Europske unije, pokrenula sa ciljem da zaštiti poslovne, financijske i ekonomske interese svojih banaka, koje preko registriranih banaka kćeri posluju u Republici Hrvatskoj, a koje bi se mogle naći na „udaru“ najnovijih mjera i odluka Vlade u Zagrebu.Kao antikorupcijske aktiviste iz zemalja u regiji; Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Srbije, najnovija inicijativa Austrije potaknula nas je da odgovorimo na ovaj zahtjev Vlade u Beču dodatnim zahtjevom Europskoj komisiji, Europskom parlamentu i drugim nadležnim institucijama Unije.

Dakle, načelno smatramo kako je inicijativa Austrije pred Europskom komisijom dodatno aktualizira pitanje, problem i temu kontroverznog poslovanja banaka i financijskih institucija iz Austrije u državama jugoistočne Europe, od kojih su dvije članice EU. Dobro je da je Austrija pred Europskom komisijom i sama otvorila problem poslovanja svojih banaka na Balkanu, jer smo iz Antikorupcijske lige, kao regionalne organizacije za borbu protiv korupcije više puta ukazivali na problem poslovanja austrijskih banaka na Balkanu, i to u nastupima pred nadležnim radnim tijelima Europskog parlamenta i Europske komisije.

Podsjetimo, dana 23. travnja 2013. godine na poziv tada Specijalnog odbora za borbu protiv organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca Europskog parlamenta, kojim je predsjedavala zasutpnica Sonia Alfano, kao istraživački novinar održao sam prezentaciju pod naslovom „Pranje novca i utaja poreza u pristupajućim državama: Organizirani kriminal i pranje novca u Hypo Alpe Adria Banci i Hypo Alpe Adria Grupi“, koja je i danas dostupna na službenim internetskim stranicama Europskog parlamenta.

Nakon toga, predstavnici Antikorupcijske lige Balkan održali su 14. siječnja 2014. godine u Bruxellesu prezentaciju o pranju novca i sumnjivim tokovima novca, za predstavnike Europske komisije, točnije predstavnicima Odjela C2 Direkcije za proširenje i to na sastanku sa šeficom Odjela C2 Myriam Ferran i njenim suradnicama Barbarom Jesus-Gimeno i Sabine Zwaenepoel. Dana 14. srpnja 2014. godine, aktivisti Antikorupcijske lige iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, predstavili su predstavnicima Europske komisije u Bruxellesu i „Financijsku inicijativu za jugoistok Europe“, kojom smo predložili da nadležne institucije Europske unije iniciraju i provedu međunarodnu istragu tokova novca iz država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, te da se provede istraga operacija pranja novca koji je od 1990.-ih godina do danas iz tih zemalja prebačen na tajne račune u inozemstvu, a potom je ubačen u legalne financijske tokove kroz operacije pranja novca preko financijskih institucija, uglavnom sa sjedištem u zemljama članicama Europske unije.

Ovo pismo, dakle, nije prvi put da upozoravamo institucije Europske unije na pitanje i problem najmanje 150 milijarda eura, koliko iznosi protuvrijednost financijskih sredstava koja su u vremenskom razdoblju od 1990. do 2014. godine prebačena iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, ali i Makedonije, na tajne račune u inozemstvu.

Ponovit ću: „Trag krvi i trag novca se ne može sakriti!“.

Najveći dio od 150 milijarda eura, koje su iznesene iz država jugoistočne Europe, završavao je na tajnim računima upravo kod banaka čije je sjedište u Austriji, a koje su potom na različite načine tako ilegalno pribavljena financijska sredstva, ubacivale u legalne financijske tokove i na taj način su onima koji su na tranzicijskoj pljački u bivšoj Jugoslaviji stekli milijarde omogućavali legalizaciju njihovog tranzicijskog ratnog plijena. O tome danas svi šute, i skrivaju činjenicu da je balkanska tranzicijska elita nastala upravo na tom krvavom, opljačkanom, tranzicijskom plijenu, koji je opljačkan građanima naših zemalja, od koje su danas dvije (Slovenija i Hrvatska) članice Europske unije, a ostale države to namjeravaju postati.

Prema dokumentima i podacima koje posjedujemo, u navedenim operacijama izvlačenja i pranja novca iz zemalja jugoistočne Europe iz Hrvatske je na strane račune u inozemstvu izneseno 47,7 milijarda eura; iz Bosne i Hercegovine najmanje 5 milijarda eura; iz Crne Gore najmanje 1,7 milijarda eura; iz Srbije 55 milijarda eura; a iz slovenije iznos od oko 57 milijarda američkih dolara. U isto vrijeme, dakle, dok je iz država nastalih raspadom Jugoslavije izneseno oko 150 milijarda eura, ukupni državni dug ovih zemalja iznosi 90 milijarda eura, iz čega jasno proizlazi da bi ove države kada bi se provela međunarodna istraga o tragovima novca koji je opljačkan iz njihovih javnih sredstava, te kada bi se novac kojem se može ući u trag vratio u državne proračune tih zemalja, ne samo mogle servisirati trenutni povrat njihovog ukupnog državnog zaduženja, nego bi od ostatka vraćenih financijskih sredstava mogle ostvariti i određene razvojne projekte i u uvjetima ekonomske, financijske, socijalne krize mogle bi osigurati krizni socijalni minimum i sigurnost za svoje građane.

Kako smo to naglasili tijekom zadnjeg sastanka u Europskoj komisiji, dana 14. srpnja 2014. godine, smatramo da Europska komisija ima obvezu pokrenuti ovaj proces, jer je upravo Inicijativa za međunarodnu istragu tokova novca sa Balkana od 1990.-ih godina, ujedno i potencijal za stvarnu financijsku i ekonomsku rekonstrukciju tranzicijskog Balkana.

Trenutak u kojem austrijske banke, očito koristeći svoj zakulisni utjecaj na državne institucije Austrije, preko Vlade Austrije kod Europske komisije pokreću postupak protiv jedne od oštećenih država, kako bi zaštitile svoj financijski interes, smatramo izvrsnim i pogodnim trenutkom da našom Inicijativom odgovorimo na njihov bankarski kriminal i da zahtijevamo od Europske komisije hitnu akciju. Zahtjev Austrije da se pred nadležnim tijelima Europske unije raspravlja o mjerama koje su poduzete protiv austrijskih banaka u jednoj od zemalja jugoistočne Europe, želimo iskoristiti da se u sklopu udovoljavanja ovom austrijskom zahtjevu otvori i rasprava pred nadležnim tijelima Europske unije o financijskom kriminalu na Balkanu, teškom najmanje 150 milijarda eura, u kojeg su od 1990. godine do danas uključene najvećim dijelom banke sa sjedištem u Austriji, ali jednako tako i banke sa sjedištem u drugim zemljama članicama EU, i to iz Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije, Slovenije, Hrvatske i Cipra, dok su u operacije bile uključene i banke sa sjedištem izvan EU, i to iz SAD-a, Rusije, Kine, Bjelorusije, Švicarske, Lichtensteina, te Britanskih djevičanskih otoka.

Pritom smatramo da pitanje internacionalizacije potrage za 150 milijardi eura koje su opljačkane iz država jugoistočne Europe, nije samo stvar tih država, nego istovremeno i ključno pitanje financijske sigurnosti unutar same Europske unije, a kako je Austrija najnovijom diplomatskom akcijom u Bruxellesu zapravo aktualizirala ovu temu, smatramo da Europska komisija mora jasno zauzeti stav i po ovom pitanju i odrediti se – za ili protiv mafije koja je opljačkala balkanske države i uz pomoć svojih partnera u zemljama članicama EU taj novac iznijela na tajne, inozemsne račune, a potom su ga zajedno oprali u operacijama pranja novca preko poslovnih banaka iz Europske unije, te ga nakon tih operacija preko mreže tih istih banaka, uglavnom preko mreže austrijskih banaka ubacivali u legalne financijske tokove.

Zato je ova situacija, po nama, ozbiljan i veliki test za Europsku uniju, posebno za Europsku komisiju koja će morati zauzeti jasan stav po pitanju austrijske inicijative za raspravu o odlukama jedne zemlje članice sa Balkana, kojom su navodno oštećene austrijske banke. Mi postavljamo dodatni zahtjev, da se uz to pred Europskom komisijom pokrene i rasprava o tome na koji su način austrijske banke, ali i Austrija kao država, preko svojih vlasti, bili uključeni u dugogodišnju, projektiranu, osmišljenu, tranzicijsku pljačku jugoslavenskih država.

Austrijske su banke tako, često, bile jedan od prvih punktova u koje je stizao novac opljačkan iz javnih sredstava jugoslavenskih država, a same su banke sa sjedištem u Austriji funkcionirale kao organizirane praonice ovog prljavog tranzicijskog balkanskog novca. Novac sa tajnih računa, potom je preko austrijskih banaka završavao u operacijama pranja novca kroz sumnjive investicijske operacije; sumnjive kreditne plasmane; sumnjive poslove nekretninama; sumnjive operacije dugoročnih i kratkoročnim deviznim depozitima, a često je tim prljavim novcem financiran poslovni rast tranzicijskih tajkunskih carstava na Balkanu, kao što je slučaj s hrvatskim tranzicijskim tajkunom Ivicom Todorićem ili pak njegovim srpskim pandamom Miroslavom Miškovićem.

Austrija je, dakako, imala i direktnu korist od ovakvih poslova jer su opljačkane balkanske milijarde značajno popravljale ne samo bilance austrijskih banaka, koje su prale taj prljavi novac, nego je nagli priljev više desetaka milijardi eura (tada njemačkih maraka i dolara) značajno popravljao i ukupnu platnu bilancu države, što je u tom trenutku očito odgovaralo austrijskim vlastima.

Ostaje, naravno, otvoreno pitanje, je li Vlada Austrije u tom trenutku imala i konkretne tajne dogovore s pripadnicima balkanske političke, kriminalne, financijske elite o suradnji na ovim kriminalnim poslovima, jer je teško povjeroati u tvrdnje kako vlasti u Beču nisu znale za ove multimilijarderske financijske operacije preko njihovog financijsklog i bankarskog sustava.

Dakle, međunarodnom istragom se mora do kraja rasčistiti i uloga austrijskih vlasti 1990.-ih godina u organiziranoj pljački poreznih obveznika i građana jugoslavenskih država, a odgovornost za ovaj organizirani kriminal ne mogu snositi samo balkanski politički kriminalci, nego i oni odgovorni u zemljama članicama Europske unije koji su omogućili da se ovakva pljačka nesmetano organizira i provodi preko njihovih banaka. To je bilo moguće samo zbog korupcijsko – kriminalnih veza austrijskih ali i banaka iz drugih zemalja Europske unije s političarima u jugoslavenskim zemljama; zatim zbog povezanosti europskih političkih, bankarskih, financijskih i poslovnih krugova s balkanskim kriminalnim podzemljem, koje je sudjelovalo u svim tim bankarskim operacijama; te zbog povezanosti europskih banaka i političara s onima koji su najviše profitirali na balkanskoj krvavoj ratnoj tranziciji, najvećim profiterima rata 1990.-ih godina, stvarnim moćnicima Balkana – tranzicijskim tajkunima.

Jer, ako se nije radilo o organiziranoj pljački, kako onda objasniti da niti jedna nadležna nadzorna institucija u zemljama članicama EU nije reagirala na nevjerojatno visoke financijske priljeve s Balkana?!

Najbolji dokaz o ovom organiziranom kriminalu je slučaj Afere Hypo, ali i brojni drugi korupcijsko – kriminalni slučajevi. No, u slučaju Afere Hypo, Austrija niti danas nije odgovorila na ključno pitanje: Kako je bilo moguće da mala provincijska štedionica iz do danas nepoznatih i neobjašnjenih izvora dobije 50 milijarda eura, koje je kasnije plasirala u svojim kreditnim operacijama i investicijama na Balkanu?!

Zato smatramo potrebnim da Europska komisija inicira raspravu i istragu o tranzicijskim financijskim operacijama sa Balkana.

Prvo, to je ozbiljno pitanje financijske sigurnosti Europske unije, kao i stabilnosti jedinstvenog europskog financijskog sistema. Odnosno, Europska komisija bi odbijanjem davanja podrške ovoj našoj inicijativi jasno dala do znanja kako Bruxelles politički, pa makar i iza kulisa, stoji iza tranzicijskih operacija pranja novca opljačkanog iz jugoslavenskih država, a koja poruka bi značila da institucije Europske unije prikrivaju trag opljačknog novca u financijskim i bankarskim sustavima svojih zemalja članica. Zato je za nas ovo pitanje ujedno i pitanje vjerodostojnosti Europske komisije, na kojem će Bruxelles pokazati da li je na strani građana ili na strani tranzicijske mafije.

Drugo, pokretanje ovakve inicijative, može voditi prema rješenju pitanja međunarodnog duga jugoslavenskih država, od kojih neke već jesu članice Europske unije (Slovenija i Hrvatska), a dok su druge kandidati i potencijalni članovi, poput Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Ovaj stav i ne treba pretjerano obrazlagati, jer smo i ranije argumentirali na koji bi se način povratom samo dijela opljačkanog novca u proračune matičnih zemalja osiguralo servisiranje državnog duga tih zemalja, ali i drugih aktivnosti, kojima bi cilj u konačnici trebao biti socijalna i egzistencijalna sigurnost građana u uvjetima ekonomske, financijske i socijalne krize.

Treće, smatramo da je proces povrata opačkanog novca jugoslavenskim državama, jedini prirodan tranzicijski proces, koji bi dugoročno značio i put za ekonomsku i socijalnu stabilizaciju u regiji jugoistočne Europe, a taj proces države ne mogu niti pokrenuti, niti voditi same, jer se radi o visokoprofilnom, međunarodnom organiziranom kriminalu u koje su bile uključene političke vlasti više država, mreže komercijalnih banaka, financijskih institucija i središnjih nacionalnih banaka, zatim međunarodne korporacije, moćni tranzicijski tajkuni, dakle jer se radi o transnacionalnom organiziranom kriminalu.

Četvrto, pokretanje ovog procesa pred institucijama Europske unije, pokrenulo bi proces povrata opljačkanog tranzicijskog novca u državne proračune jugoslavenskih država, što bi imalo i šire međunarodne, pozitivne posljedice, ne samo ekonomske i financijske, nego socijalne, političke i međunarodnopravne.

Peto, podrška Europske komisije našoj inicijativi, a ne tranzicijskoj balkanskoj mafiji, značila bi konačni kraj mehanizama tranzicijske moći balkanskih gospodarima rata, ratnim profiterima, kriminalnoj i korumpiranoj političkoj eliti, mafijaškim šefovima organiziranog kriminalnog podzemlja koji su i danas jedna od dijagonala moći na Balkanu, te kriminalnih tranzicijskih tajkuna.

Šesto, Europska komisija na ovaj bi način pokrenula najlogičniji i najekonomičniji proces financijske sanacije i ekonomske rekonstrukcije balkanskih ekonomija, odnosno ekonomija država jugoistočne Europe. Time bi Bruxelles, zapravo, prevenirao moguće produbljivanje ekonomske krize u pojedinim zemljama članicama i kandidatima na Balkanu, dok s druge strane teret ekonomskog oporavka tih ekonomija ne bi bio financiran od strane europskih poreznih obveznika i daljnjim, novim, besmislenim kreditnim zaduživanjem tih država.

Sedmo, zaustavio bi se proces „legalizacije“ ovog opljačkanog novca kroz različite poslovne, financijske, investicijske, kreditne operacije raznih tajkuna, banaka, financijskih institucija ili pak pripadnika balkanske tranzicijske, političke elite, odnosno zaustavilo bi se ubacivanje tog novca u legalne financijske tokove i legalizacija kriminalne moći tranzicijske balkanske elite koja je najviše profitirala od ove pljačke teške više desetaka milijardi eura.

I konačno, zaključno, osmo, ovakav bi proces prema trajnoj ekonomskoj, financijskoj i socijalnoj stabilizaciji na Balkanu, točnije u jugoslavenskim državama, što bi ra konačni rezultat imalo novu razinu stabilizacije i deradikalizacije u regiji jugoistočne Europe.

Stoga smatramo da bi Europska komisija trebala prihvatiti inicijativu Austrije da se provede rasprava o najnovijim mjerama Vlade zemlje članice o „zamrzavanju“ vrijednosti tečaja švicarskog franka, čime Austrija smatra da su njezine banke financijski oštećene, ali bi u isto vrijeme, ta rasprava trebala biti puno šira i ozbiljnija od dnevnopolitičke potrebe austrijske Vlade da zaštiti organizirani kriminal svojih banaka, te smatramo kako bi se trebala provesti i rasprava o zahtjevima koje smo 14. srpnja 2014. godine iznijeli predstavnicima Europske komisije u Bruxellesu, a to su:

1. Istraga financijskih i tokova novca iz država bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje: SFRJ) od 1990. godine pa sve do 2014. godine;
2. Osnivanje nezavisne istražne komisije za provođenje ove istrage (Nezavisna istražna komisija za Balkan), koja bi djelovala pod pokroviteljstvom i koju bi osnovao Europski parlament, a u čijem bi radu sudjelovali i koordinirali predstavnici Antikorupcijske lige;
3. Utvrđivanje svih pravnih, fizičkih osoba, banaka, država i drugih entiteta kod kojih je završavao novac iz zemalja bivše SFRJ;
4. Utvrđivanje konačnog odredišta tzv. “balkanskog novca”;
5. Da Europska unija obaveže sve države članice na sudjelovanje u ovoj istrazi, te na sudjelovanje u procesu povrata ovog novca izvornim vlasnicima, dakle državama nastalim raspadom bivše SFRJ, odnosno poreznim obveznicima tih država;
6. Nakon provedene nezavisne međunarodne istrage zahtijevamo da se pred Međunarodnim kaznenim sudom, ili pred nekim europskim pravosudnim tijelom, ili pred lokalnim pravosuđima, pokrenu postupci protiv odgovornih;
7. Ispitivanje i utvrđivanje porijekla novca svim politički istaknutim osobama i tranzicijskim tajkunima u državama nastalim raspadom bivše SFRJ od 1990. godine do danas;
8. Donošenje Rezolucije Europskog parlamenta o ovoj temi, koja je od izuzetne važnosti za tranzicijski Balkan i njegovu ekonomsku, političku i društvenu stabilizaciju;
9. Pokretanje procesa povrata novca opljačkanog preko tajnih inozemnih računa iz jugoslavenskih država u periodu od 1990. godine do danas.

Poštovani predsjedniče Europske komisije, gospodine Juncker i poštovani predsjedniče Europskog parlamenta gospodine Schulz, pozivam vas da uz raspravu o prijavi Austrije zbog „zamrzavanja“ tečaja švicarskog franka u Hrvatskoj, povezano s tom temom, pred nadležnim institucijama Europske unije otvorite i raspravu o temama iz ovog pisma.

Zaključno, u ime Antikorupcijske lige Balkana zahtijevamo da temu tranzicijske pljačke jugoslavenskih zemalja, izvlačenja najmanje 150 milijarda eura iz tih država preko europskih banaka na tajne račune u inozemstvu, te konačnog obeštećenja tih država za novac koji je organizirano i sustavno opljačkan, stavite kako na dnevni red nadležnih tijela Europske komisije, tako i na dnevni red Europskog parlamenta i njegovih radnih tijela.