Kratki tekst povjesničara umjetnosti Krešimira Galovića autora upravo tiskane monografija ‘Viktor Kovačić – otac hrvatske moderne arhitekture’ sustavno nas uvodi u život i djelo arhitekta koji je iza sebe ostavio izvanredan graditeljski opus, i bez čijeg bi udjela Zagreb bio siromašniji za mnoge od svojih najljepših građevina. 

Piše: Krešimir Galović

Za Kovačića bi mogli reći, da je bio tipičan predstavnik generacije intelektualaca stasalih u sumrak Austro-Ugarske monarhije. Govoreći musilovskim rječnikom, bio je savršena hrvatska inačica „Čovjeka bez svojstava“, koji se u sumrak monarhije zatekao usred jedne loše režirane provincijalne predstave. U tom kontekstu, može se zaključiti, i kako je Kovačić, našavši se nasuprot sustavu, u neku ruku i tragična ličnost. Baš kao i većina glavnih protagonista prve hrvatske moderne. Svi su oni duboko u sebi nosili jednu notu tragičnosti, koja nije posljedica tek dokone fin de siècleovske melankolije, već fatalan odraz provincijalnog okružja u kome su djelovali.Središnji događaj prve hrvatske moderne izložba je prvog Hrvatskog salona. Izložba je otvorena 15. prosinca 1898. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Važno je istaknuti da su sva ova događanja bila istovremena s identičnim događanjima u europskim središtima poput Beča, Praga, Drezdena ili Münchena. Događaji u Hrvatskoj osobito su bliski onima u Beču, gdje je također došlo do istupa mlađeg naraštaja umjetnika i intelektualaca pod okriljem Udruženja likovnih umjetnika Austrije – Secesija. Borbeno geslo bečkih secesionista: „Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda“ ostavilo je osobito dubokog traga na arhitekta Viktora Kovačića. I dok ga se većina njegovih vršnjaka pridržavala tek deklarativno, on je pod tim geslom tvrdoglavo istupao do kraja života. Nažalost, držeći se tog gesla, Kovačić je došao u otvoreni konflikt s malogradskom zagrebačkom sredinom, a što ga je u neku ruku učinilo i jednim od najvećih tragičara hrvatske moderne. Kako svjedoči njegov dugogodišnji bliski suradnik arhitekt Edo Schön: „Našao se u borbi sa svima. Protiv starih jer ih je pobijao. Protiv mladih jer su ga smatrali opasnim takmacem.“

Ključan utjecaj na Kovačićev intelektualni razvoj imalo je njegovo školovanje na bečkoj Akademie der bildenden Künste od 1896. do 1899. godine. Ondje je Kovačić pohađao arhitektonsku školu kod tada jednog od vodećih europskih arhitekata i protagonista bečke secesije Otta Wagneta. Već tada je njegov natprosječaan telent zamjetio i arhitekt Adolf Loos, koji će o njemu napisati i jednu kraću novinsku zabilješku u bečkom Neue Freie Presse. Po povratku sa školovanja Kovačić je 1900. u časopisu Život, pod Wagnerovim utjecajem objavio u Hrvatskoj prvi programatski člank o modernoj arhitekturi. “Arhitektura je umjetnost“ piše tada Kovačić, “i kao takova mora da bude individualna i savremena- to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo. Život, pa tako i arhitektura svakim časom juri naprijed.”

Kovačićev modernizam temelji se na tri osnovna načela: obradi pročelja, unutrašnjoj organizaciji prostora, te promicanju visokih standarda kulture stanovanja. Ukratko govoreći, pri obradi pročelja Kovačić teži pročišćavanju od suvišnog dekora. No, on ga se u potpunosti niti ne odriče, već ga koristi s mjerom i nužnošću, na samo onim mjestima gdje je to opravdano arhitekturom i značenjem što ga neki arhitektonski detalj nosi u odnosu prema funkciji. Kao vodeći hrvatski arhitekt Kovačić se afirmirao u vremenu između 1905. i 1910. godine. Osobito značajnije pomake Kovačić je učinio na području individualnog i kolektivnog stanovanja. Živjeti u Kovačićevim stanovima i kućama tada postaje stvar društvenog prestiža. Upravo je zahvaljujući Kovačiću status arhitekta u hrvatskom društvu uzdignut na jedan novi nivo, na kome se na rad arhitekta više nije gledalo isključivo iz kuta pukog inženjerstva, već kao na umjetničko i društveno angažiranu djelatnost. U tom kontekstu arhitekt postaje jednako slavan, poput primjerice poznatog pisca, glumca ili pjevača popularnih šlagera.Kovačićeva uloga u razvoju hrvatske moderne ima dalekosežne posljedice, osobito pri njenoj međunarodnoj afirmaciji. U tom kontekstu važnu je ulogu imalo Kovačićevo prijateljstvo s arhitektom Adolfom Loosom, koji ga je početkom 20. stoljeća uveo u svoj umjetničko-intelektualni kružok kome su pripadali: slikar Oskar Kokoschka, pisac Karl Kraus, pjesnik Peter Altenberg te kompozitor Arnold Schönberg. Uglavnom su se sastajali i vodili rasprave u bečkim kavanama: „Café Griensteidl“, „Café Central“, „Lowenbrau“, a kasnije i u „Imperijalu“. Kako duhovito svjedoči arhitekt Hugo Ehrlich: „U kavani »Lowenbrau-u«, gdje su Altenberg, Loos i neki drugi bečki književnici imali svoj prvi »štamtiš« visi deset zapovjedi za ponašanje kod stola, od kojih jedna na pr. glasi, da kad sebi kod stola režeš nokte, — reži ih nožićem a ne škarama, da odrezano ne skače drugome u tanjur.“ No ove su kavane, za onodobni Beč, bile mnogo više osim dokonih umjetničkih okupljališta, one su središta kulturnog i umjetničkog života.Osim zadimljenih bačkih kavana, članovi ovog kružoga posječivali su i raskošnu palaču industrijalca Leopolda Wittgensteina, tada glavnog mecene mnogih umjetnika. U to se vrijeme na njegovu platnom spisku nalazio i mladi hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji će ubrzo svojim radovima pokoriti čitavu Europu. Ovim se proglasom Kovačić početkom 20. stoljeća postavio za predvodnika hrvatske moderne. Riječju, ako je glavni zadatak moderne promijeniti svijet, onda je Kovačić bio njen istinski junak. I dok je većina njegovih generacijskih kolega težila k tek izvanjskim promjenama, Kovačić se čitavog života grčevito zalagao za temeljite promjene, ne samo na području arhitekture, već čitavog društva. Uvijek je bio korak ispred, a nerijetko i sam protiv sviju. Već je glasovita anegdota, kada je Kovačić, nakon povratka u Zagreb oko 1900. u potrazi za poslom, pokucao na vrata jednog uglednog vladinog službenika, doslovce mu sasuvši u lice: „Došao sam da bih arhitekturu u Hrvatskoj postavio na nove osnove – ja sam sunčev zrak novog umjetničkog stremljenja.“ Zbunjeni službenik dobrohotno mu je savjetovao, da se pridruži svom nekadašnjem učitelju arhitektu Hermannu Bolléu, usput ga pristojno zapitavši za mišljenje o novim tornjevima zagrebačke katedrale, na što mu je ovaj u svom stilu odbrusio: „Ma kakav Bollé! Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve.“ Zajednjivo mu je tada znao uzvratiti autoritarni Kršnjavi, koji je na samom početku Kovačićeve karijere ustvrdio: „Talentiran čovjek, ima dobrih ideja i ukusa, ali je ljenčina, koja ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovijeda, koliko je vrijedan. Bohèma. Šteta za njega.“

Treće važno poglavlje Kovačićeve stambene arhitekture su standardi, odnosno sama kultura stanovanja. Kako bi zadovoljio higijenske potreba stanara, Kovačić svoje stanove oprema s tada najsuvremenijom sanitarnom opremom, koja uvelike nadilazi higijenske standarde onoga vremena. S druge strane, kako bi što više povećao udobnost života u stanovima, Kovačić ih, idući u korak s vremenom, oprema s tada najsuvremenijim tehnološkim dostignućima, poput liftova, telefona, telegrafa, hladnjaka, a nešto kasnije i električnih usisavača. Drugo važno obilježje Kovačićevog modernizma je njegova krajnje racionalna i funkcionalna unutrašnja organizacija stambenih prostora, koja se temeljila na načelu da se kuće i stanovi ne planiraju u jednom određenom stilu, već za jedan određeni cilj, odnosno za potrebe vlasnika. Tako će Kovačić primjera radi projektirati kuću za slikara, kipara ili nešto kasnije drvnog magnata, a čija će osnovna zadaća upravo biti zadovoljiti njihove specifične potrebe i osobne navike.

No kao što je rečeno kraj prve hrvatske moderne obilježavaju i dva dekonstruktivna čina. Prvi je raspad Kluba hrvatskih arhitekta, a drugi atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Ovaj krvavi teroristički čin imati će dalekosežne posljedice, koje će se osjećati sve do kraja 20. stoljeća. Prve su konzekvence početak 1. svjetskog rata, te četiri godine kasnije raspad Austro-Ugarske monarhije. I dok su poljima Galicije i Soluna još tutnjali topovi u Zagrebu se začuo glas burevjesnika novog doba- književnika Miroslava Krleže: “Na Gradu sniju kule. Palače, terase, ruže. Mili su, topli obrisi Grada, pijani boja, sunca i juga.“Kraj razdoblja prve hrvatske moderne započinje 1914. godine. Simbolički obilježit će ga tri događaja, jedan konstruktivan, te dva dekonstruktivna. Naime, te je godine i službeno završena gradnja glasovite Kovačićeve crkve sv. Blaža. Kovačićeva crkva zauzima značajno mjesto u povijesti svjetske arhitekture. Tanka armirano- betonska kupola kojom je Kovačić nadsvođuje, među prvim je armirano- betonskim kupolama na svijetu. Koincidencijom, u isto vrijeme s Kovačićevom crkvom, u nekadašnjem njemačkom gradu Breslau, danas poljskom Wroclavu, prema projektu arhitekta Maxa Berga trajala je gradnja tzv. „Halle stoljeća“ (1911.- 1913.) koju također natkriva monumentalna kupola.Prijeloman događaj u razvoju hrvatske moderne arhitekture je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta (KHA), koji je osnovan 1905. godine na inicijativu arhitekata Stjepana Podhorskog i Vjekoslava Bastla. Njihovoj se inicijativi prvi pridružio Kovačić, a nakon njega i arhitekti Edo Schön, Ćiril Metod Iveković, Hugo Ehrlich i Dioniz Sunko. Klub je odmah po osnutku postao stožerno mjesto širenja naprednih ideja s područja arhitekture, urbanizma i zaštite kulturne baštine, a zbog čega će njegovi članovi, ponajviše Podhorsky i Kovačić, nerijetko biti na meti vlasti i provincijskog birokratskog aparata. Promicanjem percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu KHA prekoračit će odrednice uobičajenih arhitektonskih zbivanja poprimivši šire kulturološko i sociološko značenje. Kao aktivan kreator kulturne scene klub će tijesno biti povezan s vodećim domaćim umjetničkim udruženjima: Hrvatskim društvom umjetnika, Savezom jugoslavenskih umjetnika „Lada“ i umjetničkim društvom „Medulić“. Koincidencije radi zanimljivo je istaknuti da je KHA osnovan u isto vrijeme kada je u Zagrebu bilo u punom tijeku donošenje programatskih načela Saveza jugoslavenskih umjetnika „Lada“, a u Drezdenu četvorica studenata Tehničkog fakulteta- Ernst Ludwig Kirchner, Fritz Bley, Erich Heckel i Karl Schmidt-Rottluff osnivaju glasovitu umjetničku grupu Die Brücke.Veliki pozornost javnosti početkom 20. stoljeća Kovačić je izazvao uređenjem vlastitog stana u mansardi stambeno-najamne zgrade u Masarykovoj ulici 21. Na 80 metara kvadratnog prostora Kovačić uređuje trosoban stan, koji će funkcijom i unutrašnjom opremom biti osmišljen do najmanjeg detalja. Uređenje Kovačićevog stana ubrzo je postao glavni događaj u gradu. Njegov je stan postao jedno od istaknutih intelektualnih sastajališta, kamo su svraćali poznati pisci, slikari i novinari poput: Antuna Gustava Matoša, Branka Šenoe, Miroslava Kraljevića, Vladimira Lunačeka i Gjure Szabe. Prvi je opis stana 1908. godine dao Matoš, ističući kako je Kovačićev stan „prava umjetnina, svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti; ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa čime- sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.“

Godine 1918. Hrvatska je postala dijelom nove državne tvorevine- Države Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1.12.1918.). Uz Sloveniju, Hrvatska je ekonomski bila najrazvijenija zemlja unutar novoosnovane kraljevine, a time i glavni nositelj njene modernizacije. U kontekstu razvoja hrvatske arhitekture, vrijeme od 1918. do 1928. prijelazna je faza u kojoj dolazi do konsolidacije arhitektonske scene uvjetovane postratovskom obnovom i društvenim promjenama. Stilski arhitektura je u to vrijeme vrlo neujednačena, uglavnom prevladavaju protomodernistički amalgami secesije i kasnog historicizma, te Art Déco koji će postat opće prihvaćen u širem građanskom sloju. Jedan od simbola ove faze je Kovačićeva neoklasicistička Palača burze (1922./7.). Nažalost Kovačić nije dočekao završetak njene gradnje budući da umire 1924. godine od nephritisa, komplikacija izazvanih upalom bubrega, koje se obično javljaju kod autoimunoloških poremećaja. Riječju, Kovačić je naprosto izgorio vođen vlastitom stvaralačkom strašću.

.