Poštovana gospođo Kolinda Grabar Kitarović, poštovana gospođo Predsjednice,

Imam problem sa adresom, zato Vam pišem ovdje. Ne znam kakav i koji ured Vam odgovara, gdje će te obavljati predsjedničku funkciju. Riječ je o Vašoj inauguraciji. Prije svega, molim Vas da ne posustanete u svetoj borbi za hrvatski jezik. Početkom devedesetih, sjećate se, Vaša politička stranka imala je fobične pukovnije lektora, urednika i mentora, raznoraznih politikanskih redaktora koji su po hrvatskim novinskim redakcijama uvodili jezični teror. Jeste to bio otužni cirkus, sa nadasve minornim i vrlo upitnim rezultatima, ali svaka sveta borba nema kraja i ne smije ga imati. Stoga bih Vas molio da naređenjem zamolite ključne hrvatske urednike da riječ “inauguracija” zamijene adekvatnom hrvatskom riječi. Uostalom, taj termin asocira me na “guranje”, a ja mislim da u politici nema guranja. Ponajmanje se gura neki predsjednik, još manje predsjednica.

Skromno predlažem, premda ne tvrdim, da bi “ustoličenje” mogla biti neka od opcija. Premda, to mi zvuči kao da idete u stol, kao da se pretvarate u stol, ali sasvim je moguće da sam u krivu. Inauguracija, međutim, iritira. Ne samo pojmovno.

Možete imati prvi radni dan na novom radnom mjestu sasvim normalno. Bez ikakve pompe, bez parada, bez kostimografije, bez scenografije, bez političkog teatra, čak i bez televizijskih kamera. Obavite primopredaju, Vi i gospodin Ivo Josipović, i to je to. I počnite raditi.

Hrvatska država nije nikakva politička novost, odavno je to prestala biti, izbori su normalna praksa takozvanih demokratskih sustava, zato nikako ne stoji teza da će svečana ceremonija biti ”predstavljanje Hrvatske u svijetu”. A nije ni neki impresivan popis značajnih državnika. Predstaviti Hrvatsku Sloveniji, Austriji ili Crnoj Gori? Ceremonijom koja označava početak Vašeg mandata? Dakle, tko se tu predstavlja, Vi ili Hrvatska? Ili politička stranka čiji ste kandidat bili?

Gospođo Predsjednice, osobnog sam mišljenja da su te priče oko Kravat Pukovnije zaista nepotrebne. Čak je to poetsko – renesansno pretjerivanje oko hrvatskog izuma – kravata – neprimjereno. Osobno, više bih volio da se hrvatski narod ponosi jer su izumili haltere ili samostojeće ženske čarape.

Kravata guši. I sve ih je manje oko nas. Hvalite se da ste u predizbornoj kampanji obišli cijelu Hrvatsku? Pa, koliko ste, čak i u režiranim obilascima, vidjeli kravata?

Hrvatska država u takvom je stanju da nikakva svečanost oko preuzimanja predsjedničke funkcije nije potrebna. Ekonomski pokazatelji nisu loši. Oni su fatalni. Da ne kažem: tragični.

Kako se zove taj čovjek koji Vam je smišljao, tako umno i kreativno, sa Božjim darom za političku propagandu, cijeli taj politički spektakl? Nije valjda Krešimir Dolenčić? Hoće Krešo, ne bi mu bilo prvi put, zna on, zna, ali valjda i zna da je suština teatra u manjku, ne u višku. Manjak riječi stvara magiju teatra. To je suština drame. Iako je nama drame preko glave.

A da Vama pjeva zbor dječice koja se ne uspijevaju liječiti jer im roditelji nemaju novaca? Na primjer, salutira Vam, u odijelima od devine dlake, trideset i pet samohranih majki troje djece kojima će sutra isključiti struju?

A da umjesto tih dvadeset i pet počasnih plotuna, ispalite dvadeset i šest?
Ispalite i mene. I tako ste me ispalili. Zamislite naslova: ”Ispaljeno dvadeset i pet plotuna plus Blažo Davidović”, ili “Davidović konačno poletio za Hrvatsku”.

Nije ovo pismo demagogija, ni jeftini populizam, bila bi to klasična zamjena teza. Jer, kad Vi kažete ono čuveno “Tako mi Bog pomogao”, znate li Vi, da li ste ikad promislili, možete li zamisliti tu sliku, što na to kažu obični ljudi kod televizijskih ekrana?

Dopustite da Vam to priopćim:
– Samo nam Bog i može pomoć! – eto, tako odgovara običan narod.

Neka te amerikanizacije na drugim područjima, neka inauguracije rade veliki svjetski šefovi, neka se kite Obama i Putin, Hrvatskoj to nije potrebno, niti je primjereno ovom i ovakvom trenutku.

Blažo Davidović