Piše: Nenad Popović

U prvoj rečenici teksta „Ili demokracija ili nacional-socijalizam“ Romano Bolković koristi riječ bildungsbürgertum. To je pojam iz njemačke kulturne povijesti. Die Bildung znači obrazovanje, das Bürgertum znači građanstvo. Točan prijevod te složenice je rogobatan: građanstvo obrazovanja.

S riječju „građanstvo obrazovanja“ u njemačkom se pravi razlika prema historijskom građaninu (bürger) kao staroj društvenoj tekovini Zapada, a označuje ekonomski nezavisnog pojedinca koji nije niti plemić, niti svećenik. On je izvan sustava staleža. Zove se građaninom slučajno, i opet iz povijesnih razloga. Pojava ekonomski nezavisnih pojedinaca bila je vezana za slobodne gradove, koji su posebnim ukazima bili izuzeti iz feudalno-staleškog sustava; seljaci i seljani nisu bili ekonomski slobodni, već podanici.
Iskonski građanin u sebi nosi „prirođenu grešku“– nezavisan je koliko je bogat, zbog čega je u 19. stoljeću došlo i do njegovog velikog prokazivanja kao buržuja.

Tamo gdje do tog prokazivanja nije došlo, pridjev građanski, građanska, građansko je zadržao značenje jednakosti (ne-staleštva), pa se kaže građansko društvo, građanska država, građanska prava. Kaže se i građanin. Što je kod nas, u društvu malih znanja i velikog primitivizma, samo pravni termin. U državnoj i političkoj praksi on je obojena riječ i diskvalitativ; pod građanin se podvode niže kategorije stanovništva. Izraz se rabi skoro pejorativno, kao uniženje i kao ustupak iz tolerancije za one koji ne spadaju u korpus etničkih Hrvata. Kada u novinama piše A.B., hrvatski građanin, je nekoga sjekirom udario po glavi, onda se signalizira da je to Rom, Srbin, Albanac ili slično. U komunizmu bilo je slično. Građanin ili građanka X nije bila isto kao drugarica; kad je suđen, a bio je viđeni pripadnik tada nove klase – partije, o Milovanu Đilasu se nije pisalo kao „građaninu Đilasu“, premda je bio optužen zbog veleizdaje zemlje, što je klasični grijeh upravo građanina. On je bio drug Đilas. Građanin je bio na zadnjem mjestu. Prvo su bili radnici, onda radni ljudi a tek ispod njih građani. Danas, ako u Zagorju nestane etnički Hrvat, onda piše nestao poduzetnik, nestao branitelj, nestao, nestao potpredsjednik podružnice. Ako nestane Srbin, Rom ili Albanac, a posebno Rom, onda piše nestao AB, hrvatski građanin. (To je onda ujedno i drugorazredna vijest.)

Građanstvo po obrazovanju, Bolkovićev Bildungsbürgertum („koje je uništeno“) je fenomen diktatura, nedemokracija ili klasno-staleški organiziranih društava. U ne-demokracijama kao u carističkoj Rusiji, bildungsbürgeri zvani su inteligencija. Označavali su ljude s formalnim obrazovanjem (učitelje itd.) ili samouke, „misleće“ seljake ili radnike, a u stvari pismene pripadnike puka.

U Njemačkoj 19. stoljeća, koja je imala razne kaste, staro plemstvo, maloposjedničko plemstvo (junkere), vojni stalež, staleže velik industrijalaca, velikih poduzetnika, velikih zemljoposjednika pa i državnih službenika (beamtera), građanin po obrazovanju, bildungsbürger, bio je prije svega čovjek s obrazovnim ambicijama: on odlazi u knjižaru, on u novinama ne čita samo službene proglase i vladine komunikeje, već i feljtonski dio o kazališnim događajima, geografskim otkrićima, znanstvenim pronalascima. Tamo čita i male književne uratke. U Panoniji, našim krajevima, gdje su Nijemci bili raspršeni i daleko od kulturnih institucija (kazališta, knjižara), arhetipski bildungsbürgeri bili su pretplatnici na knjige, koje su im stizale u određenom ritmu. Paralelno, njihovi adekvati Hrvati, Srbi ili Slovenci nazivali su se, po ruskome, inteligencijom.

Kad su se Nijemci konačno dokopali demokratskih društava u Austriji i Njemačkoj (1945), kad su postali građani, riječ bildungsbürger je otišla u povijest i danas se rabi samo ironično. Reći za nekog inženjera da je bildungsbürger mala je pošalica, otprilike: popodne se bavi geografskim otkrićima a tri puta godišnje odlazi u Grčku i Italiju razgledavati antičke građevine.

Konstatiranje uništenja građanstva po obrazovanju, bildungsbuergertuma u Hrvatskoj 2015. referira na anomaliju koju ta zemlja predstavlja. U vremenskom pogledu misli se na zaostalost za Europom od sto godina (oh da nam je bildungsbürgertuma!), u sociološkom smislu na devijantnost hrvatskog društva počevši s 1941. preko 1945 do danas, jedan je pothvat „ustašluka“ i „udbaškog ološa“ (operativci unutarnje komunističke partije). Uništavali su ne samo građane (bürgere), već i obrazovno građanstvo. Kod prvih je eksterminacija (Jakovljević: tamanjenje) Židova kao grupe bila koliko konkretna toliko i emblematična akcija protiv svih obrazovanih i prosvjećenih u Hrvatskoj. Kod drugih 1945. to se nastavilo. Svaki bildungsbürger bio je sumnjiv, te deklasiran i teško kažnjen, jer je bio „buržuj“ po opredjeljenju. Što je skoro gore nego tvorničar, koji protiv toga što je ekonomski nezavisan, „buržuj“ nije mogao ništa, on je bio, marksistički rečeno, historijska nužnost. Potplaćeni, a u stvari siromašni učitelj, međutim, slušao je ne-narodnu muziku, čitao knjige koje narod (drug Tito) nije razumio, učio jezike koje narod (drug Ranković) nije razumio. Učio je čak mrtve jezike, slao svoju djecu da se uče astrofizici ili psihoanalizi koje drug Tito (narod) uopće ne treba, i, najgore, gajio je ideje i svjetonazore koji ne samo da su bili ne-narodni, već i za druga Tita nerazumljivi: jednom stranom dopisniku je rekao da je gotovo nikakva razlika između Amerike i Jugoslavije, tamo su samo dvije stranke, a ovdje, eto, samo jedna.

Bildungsbürgeri, učitelji, advokati i veterinari tako su ispali puno veći neprijatelji države i naroda nego tvorničari i veliki trgovci. Njihova eradikacija, prokazanost, uniženje u brzoj sekvenciji od ustašizma preko militatnog komunizma je svjesno socijalno čišćenje od jednog u svakom suvremenu europskom društvu nužnog sloja, obrazovanih.

No, „ustaško-udbaško“ sasijecanje korijena i velikih socijalnih tradicija bildungsbürgertuma – Ilirci su npr. bili bildungsbürgeri – bilo je samo prvo. Drugo se odnosi na sloj obrazovanih ljudi iz komunističke Hrvatske/Jugoslavije. A taj je novi žanr nastao vrlo rano nakon zavođenja komunizma kada se, tko je mogao, utjecao u obrazovanje, stjecanje znanja. Kako čovjek nije mogao biti građanin, ekonomski i drugačije nezavisni pojedinac, stanovnici su izlaz i šansu vidjeli u studiranju, sveučilišnom ili nekom drugom. To je bio prostor slobodnog individualnog odlučivanja. Nije izazivao političko podozrenje (ako baš nisi upisivao bogosloviju) a, s evolucijom, „labavljenjem“, diktature otvorio je i mogućnost odlaska za Zapad pod dostojanstvenim uvjetima: ne kao bjegunac, emigrant kojeg će strpati u prvo izbjegličko prihvatilište, već nastavljajući barem profesionalnu karijeru. U zemlji, bijeg u obrazovanost stvorio je utjecajan sloj obrazovnog građanstva – ljudi koji su kao i svi drugi živjeli jako skromno, ali bili svojevrsna elita, društvena avangarda koja je diktirala standarde, duhovne i civilizacijske. Jugoslavija, zahvaljujući tom izrastanju jakog građansko-obrazovnog sloja u mnogočemu je bila slobodna, kozmopolitska, sve do granice gdje je počinjala politika, tj. policija. Također, taj sloj je zaobilazno, via obrazovanje, činio komunističku Jugoslaviju/Hrvatsku duhovno i informacijski kompatibilnom s razvijenim svijetom.
I taj građanski sloj po stavu doživio je tzv. „povijesni“ poraz. Počeo s „događanjem naroda“ 1987. godine u Beogradu, a onda se nastavio u Hrvatskoj s Tuđmanom i njegovim događanjem Hrvata, a na crti od birtaša Milasa kao čuvara državnog pečata („kila mozga dvije marke“) do nabijanja rakijaškog šatora usred glavnog grada, kao hrvatskog odgovora na ulazak Hrvatske u Europsku uniju.