Piše: Blažo Davidović
Žene su obilježile moj život, postale su bilješke koje su oženile moj život i nikad ih naknadno ne diram, bez obzira koliko su loše napisane, koliko je to nedotjerano, dugo ili kratko, jer se bojim da se one ne naljute.
Već ih čujem: Opet petljaš, Davidoviću! I uvijek pamtim njihove trzaje kosom, hod, glas, neki dijalog, njihova mistika ugrađena u erotičnost, njihov plač na grobljima, pogled iz bolničkog kreveta, pisma iz zatvora, pamtim ne zbog svoje moćne memorije, nego zbog njihovih tajni, zbog dugih šutnji i surovog konflikta duboko, duboko u njima.
Nije problem započeti neku bilješku.
Nadrogiran sjednem u smrdljivu katakombu, bez prozora, sunca i nade i otresam pepeo po hladnoj tastaturi, udari me u mozak neka atmosfera, gest, miris, boja, neki zidić na koji nismo sjeli i nismo pojeli čokoladu, neka njena riječ i nevješta laž, i ruka krene prebrzo, da nešto ne izgubi od slike… Problem je završiti. Žene ne završavaju. Kako završiti?
Tad sam otkrio recept: ne napisati kraj, samo udari tu jebenu točku. Naslov o njoj, naslov je te bilješke.
Nezavršene.
radio gornji grad 
