Piše: Snježana Banović

Janko RAKUŠA glumac (Ormož, 1901– Zagreb, 1945), angažiran u HNK u Zagrebu od 1934. sve do tragične smrti prije točno 70 godina. Kao osvjedočeni antifašist i marksist bio je od prvih dana NDH aktivist NOP-a. Prvi put je uhašen 1. travnja 1942., uoči proslave prve godišnjice NDH u kazalištu kada je uhapšen i član tehnike Tomo Fadljević da ne bi provocirali nezgodna događanja na proslavi “jubileja”. Uhapsio ih je Gestapo i isljeđivao četiri dana i četiri noći. Po kasnijem iskazu Fadljevića, nisu uspjeli izmamiti od Rakuše nikakvo priznanje, pa su ga zbog pomanjkanja dokaza pustili. Bilo je to nekoliko dana prije premijere Fausta u kojem je igrao Mefista. Drugo hapšenje bilo je u prosincu 1944. godine, kada je njegovo zdravlje bilo već opasno narušeno. Mučio ga je čir na želucu i žuč, tako da mu je na jednoj od posljednjih predstava liječnik u pauzi morao dati injekciju da izdrži do kraja. Pod mučenjem nije spomenuo nikoga iz kazališta, što je i njima davalo snage da izdrže – posvjedočio je Rakušin kolega i suborac Ante Boglić, koji je Rakušu potkraj prosinca 1944. sreo u zatvoru na Savskoj cesti. Ubrzo je odjeknula vijest da je na popisu za smrtnu kaznu, zajedno s Dujšinom. Tajnik kazališta Pere Dulčić je zajedno s ravnateljem i tajnikom Drame Tomislavom Tanhoferom i Emilom Karasekom sastavio dopis za Budaka i Pavelića za Dujšinov spas te su ga uspjeli spasiti. Dulčića je nazvao u njegov stan Budak i kratko mu poručio: “Spasili smo Dujšina, za Rakušu nitko iz kazališta i nije urgirao pa je obješen.» Navodno je Budak dodao i ovo: “Što se Slovenac prtlja u naše hrvatske poslove!” Obješen je na banderu kod Saskoga mosta 10. veljače 1945, a njegov kolega, glumac Joso Martinčević (djed glumice Dore Lipovčan) došao je u kazalište izbezumljen rekavši kako je na putu vidio kolegu koji visi obješen na banderu, ukrali su s njega mrtvoga čak i kaput. Posljednji nastup imao je 17. prosinca 1944., u komediji K. Mesarića Gospodsko dijete. Dana 21. XII. 1945. sahranjen je u zajedničku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju.

Zahvaljujući našoj vladajućoj gluposti koja obožava amneziju, i on je zaboravljen. Ovo je glas protiv tog zaborava.