Nečeg je bilo i to je prošlo, taj Vukovar i rusko rušenje kvarta za kvartom, tenkovima ispraćenim cvećem iz prestonice uništenja, nemojmo o likvidaciji zarobljenika i civila. Nema o tome ništa u beogradskoj štampi, nema empatije, pomisli da su višestruko snažnije i brojnije srbijanske jedinice ubijale ljude, civile, devastirale grad (“Leševi srpskih civila, uglavnom srpskih”, izveštavao je, nepogrešivo prepoznajući, Nino Brajović, dočasnik Ljiljane Smajlović). Nema sećanja, jer nemamo čega da se sećamo. Metle imamo, za sakriti sve ispod tepiha. I ispod televizora.
Piše: Bojan Tončić (E-novine)
A sve je počelo TV partijem u Beogradu, kojem je, kao gost predsednika Srbije Tomislava Nikolića, uz premijera Aleksandra Vučića, prisustvovao prvi čovek genocidne tvorevine iz komšiluka Milorad Dodik. Kakav feeling, gledaš tekmu a znaš da ćeš da pobediš, odnosno da ideš dalje šta god da se desi. Jer, kao i dosad, pobeda se proglašava u medijima, kao i rat, u kojem Srbija, kazao je njen bivši predsednik, nije učestvovala. E sad, neka se urednici zapitaju kako objaviti da smo pobedili i da, eto, ima još nešto.
A logici nikad kraja. “Možda će Sud odbaciti hrvatsku tužbu u delu koji se odnosi na 1991. godinu, ako nađe da Srbija ne može da odgovara za događaje iz te godine kada nije bila samostalna država, pošto je u to vreme postojala SFRJ. O tome će sud možda nešto posebno reći”, kazao je srbijanski odvjetnik Saša Obradović. I u pravu je, ako su već u komšijskom Tribunalu za ratne zločine nevini Jovica Stanišić, Franko Simatović, (Kapetan Dragan je, tobož, druga priča), za Tužilaštvo za ratne zločine nezanimljivi ministar vojni Veljko Kadijević, oslobođeni Momčilo Perišić, za šta bi Srbija, sa pripadajućim joj višekalibarskim oruđem i avijacijom, bila kriva. Za nešto malo oborenih balvana, to je, ionako, radila, doduše saveznička, Balvan Republika Srpska Krajina.
Ne bismo o vučelićevski profesionalno propraćenom progonu pola miliona Hrvata 1991. Malo više, ne treba takvu nesreću stepenovati, nego Srba u “Oluji” 1995, ima Srbija razloga za zadovoljstvo: “Egzodus Srba iz Hrvatske posledica je zločinačke vojne akcije, a ne, kako su tvrdili Hrvati, poziva srpskih vlasti. Sud je to potvrdio i to je razlog za naše zadovoljstvo...”, rekao je ministar pravde Nikola Selaković.
OSTACI PLITKOUMNIH KONZUMENATA: Sa nešto državnog kapitala u rotaciji i mozgu, kolo je, zapravo, zaveoRatko Dmitrović, nehuškački jurišnik srbijanske državne televizije iz vremena onih, aktuelni glodur profašističkih Večernjih novosti. Naslov na naslovnoj: “‘Oluja’ zbrisala Srbe, a genocida nije bilo“. Istina, može se iz ove tiskovine saznati da su obe tužbe odbačene, a Dmitrović može i da kuka, ljudsko pravo: “Naš narod proteran ‘bez namere’ da se uništi” (iz podnaslova). Nije Ratku logično.
Tačno, na šta god da je mislio, a mislio je na “rašireni i sistematski obrazac uništenja”, te neselektivne napade na civilno stanovništvo. Možda je govorio o Vukovaru i ruskom rušenju kvarta za kvartom, tenkovima ispraćenim cvećem iz prestonice uništenja, te likvidaciju zarobljenika i civila. Nema o tome ništa u beogradskoj štampi, nema empatije, pomisli da su višestruko snažnije i brojnije srbijanske jedinice ubijale ljude, devastirale grad (“Leševi srpskih civila, uglavnom srpskih”, izveštavao je Nino Brajović, dočasnik Ljiljane Smajlović). Nema sećanja, jer nemamo čega da se sećamo. Metle imamo, za sakriti sve ispod tepiha. I ispod televizora.
Njegov srbijanski kolega Tomislav Nikolić konstatovaće da “presuda ima veliki značaj za Srbiju i srpski narod, jer je preokrenula stereotipe međunarodne zajednice o dešavanjima na prostoru bivše SFRJ od 1991. do 1995”. Nije, kao što ni presuda istog suda po tužbi BiH protiv SRJ nije ubedila svet u ono što je Dobrica Ćosić čuo od Milorada Ekmečića o masakru na Markalama (“To varvarstvo nikako ne može biti srpsko. To je džihadsko“; Bosanski rat, Beograd 2012). Prisetio se predsednik Srbije i masakra u Medačkom džepu, možda i toponima Kijevo, ali nije rekao. Kaže da je i po praksi MSP, koliko je njemu poznato, “neoboriv dokaz izvršenja dela genocida”. Nije, jer nema prakse u kojoj bi se videlo da je genocid presuđen.
Na trećoj strani u Novostima je naslov “Potvrđen zločin Hrvatske“, a na petoj “Zagreb ne vidi svoj zločin“, kakva urednička bravura. Ali, to i nije namenjeno onima koji znaju šta se dogodilo, a znaju svi koji su sačuvali nekakve krhotine savesti. Možda i oni što su, duboko patriotski raspoloženi, tražili i dobili oružje, ponajviše oni sa mesta zločina, državni, recimo, banditi Željka Ražnatovića Arkana (nijednog nisu ispitali tužioci Vukčević i Vekarić).
Oni što su tada pravili novine i uređivali televiziju. Zašto bežati od kontinuiteta, kad, klikću u Ustaničkoj (Tužilaštvo za ratne zločine) nema nekih krivaca.
U državotvornoj Politici, a gde bi, ekskluziva, doduše šmuljavo plasirana u dno pete strane; prenose predsednika nečeg koji podseća da se Ja Kao Predsednik izvinio, “i kada nije bilo presude”, gleda u budućnost i treći mandat, te tvrdi da “sada oni imaju pravni osnov da nastave politiku pomirenja”.
Jeste, sve je tendenciozno, pogotovu ovaj izbor naslova i citata, a, zapravo, nema Dobrice da zapiše kako su neprijatelji neveštih Srba sve u ratu na onaj njihov pokvareni latinski način izveli.
Kolektivna amnezija, zašto da ne, znalo se nekad zašto Srbi pucaju.
Pucaju i sad, ali misle da to, statistički gledano, nije dokaz nekakvih sindroma.
Borili su se za mir, branili sebe ili svoje sunarodnike, pucali onim što se zateklo. Piše i u novinama.
