Dobra ti noć, Lu!

Baš ta noć, ona luda noć u Berlinu, u onom podrumu u koji si me odvela, sjećaš se te lude zabave, sjećaš se kako ste me sa zorom ti i mala Idylle vodile na vlak, svaka za jednu ruku. Iako smo provodili noći i ovdje u Zagrebu, iako smo sjedili na suncu na Savignyplatz-u, ta mi je noć ostala najbistrijom, najsvježijom u mojem sjećanju. Da, umalo zaboravih, Lu – ti nikada nećeš čitati ovo pismo; ne pišem ga tebi, uostalom – pišem ga za tebe. I, jasno, a pomalo mi je i žao, iako nećeš saznati, što ne koristim tvoje pravo ime, ali mislim da je tako bolje, potrebno je malo tajnovitosti, uvijek, a i mislim da je svejedno, na kraju krajeva, jednostavno mi se oduvijek sviđalo ime Lu. Ti si Korejka, Lu, a ja ti dajem kinesko ime, ha!, nećeš morati zamjeriti. Ni ti ne nosiš korejsko ime!
Ti si ipak Njemica, Lu, ne znam imaš li uopće korejsko državljanstvo, nije me niti briga. Imam osjećaj da si se vratila natrag u Berlin; rekla si mi u Zagrebu, posljednji put kada smo se vidjeli ovdje (da, još uvijek živim u Zagrebu), da odlaziš u Halle na neko vrijeme. No Berlin, vjerojatno i danas – o, kakav je to bootleg put i susret bio, da, baš smo se našli usred dana u onom kafiću, bilo je bambusa, na Savignyplatz-u. Iskreno, nisam te se sjetio godinama, naletio sam na fotografiju otamo: sjedimo u nekakvom naizgled ozbiljnom razgovoru. Mora da je moj brat uslikao taj trenutak.
Pišem ova pisma već neko vrijeme, oduljilo se sve to skupa, što uopće nije bitno, ne više, nitko ovdje više ne hoda po nebu, ne bi ti se sviđalo, opet bi te nazivali Kineskinjom, u negativnom tonu, ne znaju oni da si ti, dok si još živjela ovdje, da si u tih šest mjeseci naučila hrvatski jezik skoro savršeno, da si razumjela gotovo svaku njihovu riječ, da si rekla kako se mnogi uopće nisu htjeli družiti s tobom. Zato si naišla na mene, tome je kumovalo ono staro nebo, puno čežnje i mladosti. I onda smo se smijali. I onda si morala otići već deset dana kasnije. I tu noć, prije tvojeg jutarnjeg leta, i nju smo prenoćili, dočekali zoru na parkiralištu, bio je to najduži zagrljaj u mojem životu, nije li to divno, ah, bilo je divno, divno, ah, bio je to početak i kraj svega. Sve ostalo što se događalo, bili su to samo sadržaji lišeni forme. I bili su sadržajni, bili su uzvišeni, ako silno pretjeram. Lu, slušaj me, nemoj nikada više doći ovamo, nemoj niti zalutati u ovu koloniju po imenu Hrvatska, probaj izbjegnuti i dolazak na more, nemoj ići ovamo na more. Dobit ćeš lepru ako dođeš. Mi smo ovdje gubavi, umalo svi, ima tome. Morali smo kapitulirati u međuvremenu, zato smo pogubavili, a nešto vremena je prošlo od 2007. u Berlinu, i naših susreta ovdje sljedeće godine, i one nakon nje, ne znam više točno kada je to bilo da smo se zadnji put vidjeli. Najbitnije je da se više nikada ne vidimo. I tako će i biti.
Siguran sam da danas puno više nosiš kosu zavezanu u rep. Kamo nije otišla, Lu?
Kamo nisi otišla, Lu? Gdje nisi ostala, Lu? Gdje je dom, Lu? Kamo je otišla Lu s parkirališta u blizini rijeke Save? Nakon što je zastala. Stajala. Na mjestu. Slomila si mi nekoliko tanjih kostiju u tom zagrljaju, nisam ti nikada poslije to spomenuo.
I sada sam i ja zastao, Lu, opet, nekoji put u životu, okrenuo leđa zgradama, i gradovima u noći i mraku, i na danjem svjetlu i pod uličnom rasvjetom, okrenuo ih svim tim ljudima koji ne spavaju, iako niti ja ne spavam dok je vani mračno, okrenuo ih svima njima, i onima koji se bude nezdravim ili zdravim jutrom.
Moje oči su pale. I sada se perem vodom i tekućom vanilijom, i ništa, ne više, ništa ne miriši na vosak i kremu za ruke i noge sve do stopala. Lu, slušaj me, mogla si me poštediti tog neugodnog mirisa koji se nastanio u meni, no nije da ćeš znati, nije da ću ti to gurnuti pod nos (kada i kako, zašto?), možda, evo, napišem pismo za tebe, sada, pokušavam, prije nikada. Kao što mi ne pada na pamet ikada doći k tebi, Bože sačuvaj!, ah, ma niti te vidjeti niti čuti!, a niti ti mi ne padaš na pamet, eto, tek ove noći, a i sve mi manje toga pada na pamet – zastao sam. Pale su mi oči, tvoje oči, kao tvoje oči su sada, one za koje si mi pričala kako ih blago prekrivaju gornji kapci, i kako te to čak dosta smeta, dok sam ja gledao u tvoje kapke i mislio kako bi lijepo bilo da se spuste preko tvojih smeđih očiju, da ti ne smetaju više, kao što meni smetaju danas, noćas, kako mi smeta što padaju, a nikako da se sklope do kraja, da se poklope!
Kvragu, sada tek više ne čekam, Lu, na ništa – tvoja mekana, glatka koža nikako se ne može mjeriti s tvrdoćom i debljinom moje. Uzeo bih ti kožu, priznajem, uzeo je sebi, odjenuo je, navukao je, zalijepio je.
Trebao sam to učiniti u onu zoru na parkiralištu, usred zagrljaja, Lu, skinuti te te kože!, i onda se više nikada ne bismo trebali sretati i posjećivati i tako ukusno predugo opraštati. Sada je sve drugačije, Lu, neću ti to nikada moći objasniti!

Kruno