narastao taj broj da nije riješio krenuti u Sarajevo. A onaj
mali iz Obljaja želio je dizati revoluciju. Njegove cipele
nisu bile klasa čizama Prijestolonasljednikovih. Ni blizu.
Nije postao ni Bolivar ni Che Guevara. Zadnja pošta Terezin.

Dok mi moj prijatelj A., nastavnik jezika u mirovini,
uzoran suprug i domaćin, priča kako je u prvi gimnazije,
mislim da je bilo ’68. (godine kad su oni u cipelama,
studentskim, pa, dakle, skromnim, potplata tankih,
dizali revoluciju), krenuo u opancima, znajući ishod
konačni, već se žalostim. Profesori se sažališe te mu
pokloniše polovne cipele i tog dana bio je najsretniji
čovjek na dunjaluku. Sutradan, kad se ispostavilo
da su mu cipele tijesne pa ih je njegov otac odnio
u „Batu“ i zamijenio za nove opanke, na dunjaluku
nesretnijeg čovjeka nije bilo.

Kad tome dodam i priču o V., s kojim je zajedno išao
u razred… Svi su imali opanke, samo je V., sada
uzoran suprug i domaćin, tada išao bos. Danas,
pedesetak godina nakon toga, V.-ova veleprodaja
obuće najbolja je u ovom kraju.

Možda bi obućare trebalo na prekvalifikaciju.
Možda taj dodir
sa ilovačom, prašinom, travom, ledom,
od ljudi pravi prave ljude.

10.II.2015.