Piše: Silvija Šesto

“Hrvatska puna života” novi je hrvatski, turistički slogan.

Upravo sam se vratila s još jednog, ljudski divnog putovanja/gostovanja. Upijajući one sitne, dobre, divne ljudske geste, kao i uvijek vraćam se tužna i bijesna gledajući što su svi kreteni u vladajućim niskama učinili lijepoj našoj. Pa ako je ovo slogan, onda je trebao biti lociran možda u neku od poslovnica fine gdje ljudi čekaju u redovima za otpust dugova, ili ured za putovnice gdje sređuju put u služništvo po staračkim domovima stare Europe, ili na samo dio lijepe naše u kojem turistički stampedo traje tek jedan dio godine, u javne kuhinje, karitativne ispostave gdje se dijeli odbačena i ustajala roba… Ako je to podloga slogana zauvijek ću zašutjeti.

No, vraćajući se toliko puta iz Slavonije ne mogu izbaciti težak grč. Jutros sam popila kavu s gospodinom koji mi je iznio niz činjenica. Županja, nekad grad s tri tisuće agronoma sada nema niti jednog. Nema čak ni motel, ni prenoćište, nema ni trgovine u kojoj biste mogli kupiti košulju. Uvijek ista slika; isisani gradovi. Kao evakuirani. Prisutnost kockarnica, banaka, deema, na okrajcima grada kauflandova, lidlova, bille. Praznina. Neživot. Nepunina. Svaka druga kuća prazna. Vlasnici na obližnjem groblju. Djeca u Zagrebu, Zagreb u problemu. Nedavno sam tako bila i u Sisku. zapitah se u devet uvečer gdje su ljudi, mladi…Požega, Đakovo, Drenovci, Babina Greda, Pitomača, Kutina, Brod… Kao da je netko krpom prebrisao život i ja doista ne znam kako shvatiti ovaj slogan nego kao tešku zajebanciju preostalog življa koje je sklono samoranjavanju ironijom.