Znaš, Zlata moja, oslabjela i stara,

strgala si sebe, strgala si svoj duh, svoj duh, umirila i utišala svoj dah, svjesno i namjerno, s ciljem da izgledaš u patnji, i u patnju si i ušla, organski si u boljem stanju od vlastite ti majke i mene, ali tvoja patnja leži u želucu i u neposvećenom mirovanju. Prazno. Možda da ti pozovem svećenika? Možda ti ne treba ta agonija pomazanih, uljem od maslina, kao i tvoja soba, u stanu na vrhu kuće, tako je i Getsemani visoko?, mora da se varam, ali je gore, tamo gore na gori: u osušenom vrtu ti ne vičeš, ti ne jaučeš, ti ne plačeš, ne sjećam se da sam te ikada vidio kako plačeš, je li to bio tvoj izbor, je li bila tvoja namjera, nimalo ne sumnjam u odgovor.
Kako uopće pisati za tebe ovo pismo, toliko dugo vremena, ma mora da ima već dvadeset godina, uskoro će prijeći i trideset, da si blijeda.
Umalo da si potpuno nestala, ispred mojih očiju nestaješ, treba da to trpim!, gledam, ne buljim, ne promatram, osjeća se u praznini zraka oko tebe.
Zašto mi ne kažeš dječje riječi?
Zašto mi ne pružiš bol čekanja u strahu?
Zašto ne plačeš, Zlata, zašto ne zavijaš?, pa da znam da si živa, da ne sumnjam u zdrav si razum, zašto mi ne oduzimaš dah, i zašto mi ne zaustaviš moć disanja, makar na jedan nezamislivo dug trenutak, zašto me ne ostavljaš da te mogu pitati: zašto me ostavljaš? Koliko je vremena prošlo? I zašto ja zaplačem? A ti ostaješ u mirovanju, zatvorenih očiju, a štap sam odleti daleko od tvojeg kreveta, proklet bio!, udari o pločice, o pod, taman nedovoljno snažno da me bi me uznemirio? Zašto me ne zabrineš, zašto me činiš sobom, da, sobom me činiš, zašto si kupila život na tržnici žive smrti, pa da pišem ove prejake riječi, pa je li ulje stvarno patetično kada curi odozgo niz stepenice, prokliže ispod ulaznih vrata mojega stana, a ja dignem noge gore na kauč i sjedim tako zauvijek, čini se zauvijek tako, jer ulje nitko neće oprati, ulje masline iz tvojeg čela drži me u mirovanju, poludjet ću!, stati ću bos na pod, makar se pokliznuo i pao i slomio rebro, i otići do tebe, poljubit ću te u obraz, i poljubit ću te u čelo i u kosu, brzo i pobjeći natrag, kao da nikada nisam bio, jer ti nisi, ti ne želiš biti!, gdje je svjetlo, zašto ga više ne mogu upaliti, počeo sam vidjeti u mraku, sve bolje vidim kako godine prolaze, previše je svijetlo u toj tami, bole me oči, slijepi me, umara me, svjetlo tvojeg nestajanja, tvoje tišine, tvoje ravnine.
Zašto mi ne kažeš dječje riječi?
Počeo sam i ja nestajati, moje emocije i moje misli i moje tijelo, poput tvojega, nestaje, poput tebe, Zlata, poput tebe! Ti nemaš svoju ulicu da njome hodaš.
Zašto me ponekad pitaš: ”Jel me voliš, sinko?”
I onda odgovoriš:” Voliš ti mene, voliš.”
Moram ti reći da smo i ja i ovo nebo mojeg pisanja ovih pisama znali često i na dulje periode ostajati prazni, prazni od čežnje, prazni gotovo od svega. Očaj je to bio.
Zlata, zašto se ne utrkuješ s vremenom, zašto stojiš, ma bit će uskoro i trideset godina, zašto stojiš u krevetu, zašto mi ne daš da se osjetim nemoćno?
I tebi će, Zlata, kao i meni, doći će ti kraj, došao nam je kraj, već puno puta.
Vidljivo kopniš, Zlata, toliko vidljivo da to nije moglo biti dobro. I nije bilo lijepo. Onda si mi i to uzela, zaustavila si moje poistovjećivanje s tvojim stanjem, zašto?
Vidljivo poništava Dobro, sljepoća mi je postala kudikamo izazovnija, tjera me da vidim i gledam što bolje, usprkos istoj, što bolje, bolje i još bolje od onoga što i koliko bih inače mogao vidjeti, dok nas siva magla ne rastavi, prestane se kretati unutar pogleda, a i treba zažmiriti, poput tebe, Zlata, pretvarati se da spavaš, to je prikaz pasije koju si htjela postaviti, sve da bi je dobila u obliku odsutnosti, prema volji tvojoj, dakako, kako da ti zamjerim tvoj odabir, kako?, reci mi!, samo da znam.
A da mi kažeš dječje riječi barem, barem dječje riječi, hoćeš li?
Sakata je ta naša sljepoća, trudna je to rabota, vrijedna svakog prokletog truda. Znam koliko ti je svaki bio proklet!, znam koliko nisi smjela željeti roditi to dijete, tada i tamo, na sjeveru pustom, u Žumberku okrutnom tada, nisi smjela, a time više niti htjela, to dijete, moju majku, do te mjere da si svojim trbuhom, i mojom majkom u njemu, udarala u kola, da ga izbaciš van prije nego se rodi živo, da ga usmrtiš u sebi. Je li mi zato nećeš kazati dječje riječi?
Sve iz srama, sve iz tog srama, sve iz praktike, sve iz nemoći. Ali dijete se rodilo, djetešce poplavljelo skoro do crnoga, samo da bi, bačeno od neke babe-babice-susjede, bačeno u ledenu vodu lavora, zaživjelo. Ja ne mogu razumjeti sve to, jasno mi je, sve te teške okolnosti, svu tu surovost situacije vremena i društva, znam samo da smo još uvijek živi, svo troje.
Jesmo li živi, Zlata? Ti i ja, blijedi i sakato slijepi, ima li uopće razlike više među nama, toliko različitima, zapitam se svaku noć. Kada čujem udarac odmetnutog štapa, tada se uvijek zapitam, osluhnem kako će udariti o pločice, kako? Kako će zazvučati taj udarac, možda kao dječje riječi, možda kao plač, kao krik sigurno neće, to znam, to sam siguran, ti krika ispustiti nećeš.
Predugo ležim noćima budan, na kauču ispod tebe, a ti mi ne daješ, niti noću, po danu još manje, ne daš mi da plačem, ne daš mi se brinem, ne kažeš mi dječje riječi. Je li to tvoj život, Zlata, život prešutjelih dječjih riječi? Reci mi!, reci mi da me voliš, kao što uvijek kažeš, uvijek kažeš, uvijek kažeš, i ponoviš, i ja tebe onda volim, moram li te voljeti? Samo zato što te mogu voljeti.
Zato ću ti, Zlata, jednu od ovih noći koje će uslijediti, doći ću ti, ispružiti se uz tebe na krevetu, i čekati da zaspimo u snu. Reći ću ti dječje riječi prije nego sklopim oči – tvoje će već biti sklopljene – konačno ćemo potpuno nestati, za pravo, u snu, kako se i pristoji umrijeti blijedima i sakatima – živima na smrt.

tvoj unuk, Kruno