Piše: Vedran Marjanović (Slobodna Dalmacija)

Za trajanja HRT-ove dramske serije \’Crno-bijeli svijet\’ najvažnije pitanje u Hrvatskoj barem nakratko neće biti ‘Gdje si bio ’91?’, već ‘Gdje si bio ’81?’. Serija redatelja Gorana Kulenovića i koscenarista Igora Mirkovićapokušat će dočarati što je to značilo biti ranih osamdesetih dio zagrebačke scene na kojoj je djelovao naš sugovornik Mio Vesović, tada kao fotoreporter “Poleta” i “Studentskog lista”. Vesovića u seriji igra mlada nada hrvatskoga glumišta Stjepan Perić, kojem bi zacijelo u pripremi uloge dobrodošao i Vesovićev pristup ovom intervjuu.

Kako sebi i drugima objašnjavate današnji interes hrvatske kinematografije pa i medija u cjelini za ‘novovalni’ Zagreb? Za scenu tadašnjeg Studentskog centra, Poleta i Zvečke iz ranih osamdesetih…

– Sada je trenutno, osim Kolinde, najvažniji medijsko-kulturni događaj knjiga i film ’50 nijansi sive’. A osamdesetih je bilo najmanje 101 nijansa sive, a bilo je i pravih boja.

Je li današnji interes za ‘Crno-bijeli svijet’ metropole kako ga je opjevalo Prljavo kazalište, odraz i sadašnjeg prevladajućeg konzumerističkog mrtvila Zagreba?

– Nekada je Zagreb bio… Zagreb je hladan grad… Ima nas milion… “Dođi bliže, dođi bliže, da budemo zajedno” pjevao je Film Jure Stublića.
Sada je tamo gdje je bila čuvena Zvečka, PanPek koji u narodu zovu PimPek. Sada su tamo tableti, androidi, mobiteli i nitko više nije zajedno. Ali imam ja svoga glasnogovornika i jednu lepu pesmu Šarlo Akrobata: “Niko, niko, rđa kao ja… Ona se budi, ona nema nikoga da mi kaže ti si moja, ti si moja!”

– Bio sam na premijeri i to što sam vidio, nitko se ne bi postidio! Kino Balkan, iliti Europa bilo je krcato kao šipak. Ali moja Lara, prva unuka, 8. razred, je rekla da je samo Anica Dobra, dobra, a ona kaže: ‘Ja ne jedem francusku salatu, zbog majoneza, da mi ne uništi ten…’, Ali dobra je ta hrvatska mladež, film će sigurno biti nezaboravan! Naravno zbog glumaca, jer dosta pravih protagonista više nema, a i ja se loše osjećam.

Kakav je vaš odnos prema onome što je prije serije ‘Crno-bijeli svijet’ nastalo na ‘filmskoj traci’, a posvećeno je osamdesetima? Govorimo o filmu Igora Mirkovića ‘Sretno dijete’, dokumentarcu Ines Pletikos ‘Kad miki kaže da se bojim\’.

– Spram toga, ja sam ravnodušan ravno do dna. Ali, sad se samo pitam “Kuda dalje rođače?” kao što se pitao i Johan B. Štulić.

Po čemu vi najviše pamtite ‘novovalni’ Zagreb i doba s kojim se bavi ‘Crno-bijeli svijet’?

– Sjećam se samo uživanja, nije bilo djelovanja! Bilo je pastirskog roka, i džez sevdaha! Bio je Glavan, i bio je le Cinema, ja sam ga zvao od milja Torello, Dražen Vrdoljak, a sada su tzv. društvene veze.
Najbitniji svakom djetetu i čovjeku su učitelji, tako da ja pamtim svoje učitelje. Jakova Bratanića, koji je rekao \’ne morate djeco ništa zapamtiti\’ na početku mog filmskog obrazovanja. Ne morate ništa zapamtiti osim ovoga: pa je crtao kredom po ploči, ovo je Eufrat, a ovo Tigris, i to su putevi kulture, to su putevi svile i vina! Bilo je i tankoćutnijih profesora, bez kreda, ali su imali velike bespovratne kredite, Nikola Tanhofer, Ante Peterlić i Babaja – tri kralja.

Fotoreportera Vesovića anali osamdesetih najviše pamte po dvjema fotografijama, Štulićevoj za omot albuma ‘Filigranski pločnici’ i golmana Dinama Milana Šarovića. Što vam danas znače ti pothvati?

– Slike će ostati poznate do kraja, jer i Interpol je obaviješten o slikama gologa golmana Šarovića. Đoni je sam po sebi legenda, tu se nema što ni dodati ni oduzeti. A ipak je tu i najveći drug Tito u crnom mercedesu.

Neki koji nisu imali prilike živjeti u vremenima ‘Zvečke’ i ‘Poleta’, žale što je ispalo tako. Imaju li za čim žaliti?

– Ima jedna knjiga koju bih preporučio ljudima koji nisu nikada čitali, i samo bih to preporučio i neće zažaliti –Marcel Proust “Potraga za izgubljenim vremenom”, a ako je to prezahtjevno, onda “Jedna Svanova ljubav”.

Kakav je lik koji igra vas u seriji ‘Crno-bijeli svijet’, Stjepan Perić?

– Samo sam njega i upoznao na snimanju u službi promidžbe serije u novinama. Jako mi se dopao i mislim da čak ne mora čitati te knjige, da je shvatio da je beznadežna potraga za izgubljenim vremenom.

Jeste li bili na premijeri Kulenovićeve serije?

Kako biste u tri pridjeva opisali današnju medijsku scenu u Hrvatskoj?

– Ima jedan dobar film, špageti vestern redatelja Sergija Leonea, iako ja mislim da je sada horor, “Dobar, loš, zao”, a sada je loš, lošiji, najlošiji!.

Kako biste u tri pridjeva opisali današnju kulturnu scenu u Hrvatskoj?

– Treći program HTV-a, Hrvatski filmski savez (Vera Robić) kino Tuškanac i Boris T. Matić kino Europa – Balkan. I još, najdragocjenije, to je naš plavi Jadran, a posebno naša medvjedica. Ja mislim da se Darvin zabunio, da čovjek nije nastao od majmuna već od medvjedice.

Jesmo li nešto preskočili?

– Kad smo već kod Jadrana, ne moramo dalje ni ići, već smo duboko, a to je čovjek koji je prodao više ploča nego li je Jugoslavija imala stanovnika, a to je Mišo Mate Kovač. A nije da je manje značajan, samo je za manje dvorane, Oliver Dragojević, i Cesarica koju je napisao tata Điboni. I na kraju, čovjek za koga najmanje ljudi zna, naš Domenico Modugno i Tom Waits, a to je Toma Bebić – Sivče moj.
I za kraj, najveća legenda… ‘Ti si mi u žilama, ti si mi u grudima, ti si život moj….!’