Piše: Petar Strpić

Nisam nikakav fan Josipa Broza ali ne bi bilo čudno da u pokloničke vode budem natjeran, zbog sasvim aktualnih razloga, punih 35 godina nakon diktatorove smrti.
Evo i zašto.
Nakon što je Titov kameni lik, Tuđmanu usprkos, izbačen iz Vile Zagorje u ime retuđmanizacije, ne mogu a da iz arhive ne izvadim i pokažem prijateljima novinsko svjedočanstvo o jednom drugom vremenu u kojem se Josipa Broza itekako uvažavalo i uvrštavalo na sasvim neočekivanim mjestima.
Riječ je o udarnom tekstu “Romantika bosanskih šuma?” iz 1944. polumjesečnika “Signal” (br. 6), inače dijela propagandne mašinerije Trećeg Reicha, koji je izlazio na svim jezicima od nacista okupiranih zemalja i njihovih marionetskih režima.
U taj broj na udarnu treću stranu uvrštena je fotografija s potpisom: “Čoviek koji je iztisnuo na zapovied Staljina jednu izbjegličku vladu i britansko-američke probitke, Josip Broz nazvan Tito.”
Na petoj strani “Signal” donosi Titov portret potpisan: “Prikaz američkog časopisa ‘Liberty’ o Titu koji je već (bio) u španjolskom građanskom ratu. Englezka i SAD… slave sada Tita kao balkanskog ‘borca za slobodu””.
Tekst o Titu šefu “boljševičkih bandi” protegli su na punih šest stranica detaljno opisujući dolazak Tita na čelo partizanskog pokreta ne libeći se citirati saveznički stav o Brozu doslovce kako ga donosi ondašnji Reuter(s): “Maršal Tito je priznat kao ravnopravni saveznički vrhovni zapoviednik prilikom vojnih razgovora u Aleksandriji”.
Taj broj “Signala” iz kojeg sam izvadio fotke i citat – bio je zabranjen. Ali ne zbog šest stranica posvečenih Titu nego zbog jedne od popratnih fotografija na kojoj su vidljivi ustaški leševi, njih dvadesetak; uz potpis: “Hrvatski vojnici jednog eskadrona postadoše žrtvom kukavičkog napadaja bandi boljševičkog ‘maršala'”.
Valjda su uračunali negativan efekt na moral stanovništva.
Eto, tako onomad nacisti povijesno uvažavahu Tita nastojeći ga istovremeno eliminirati. A tako danas Predsjednica lik mrtvog Maršala eliminira nastojeći Broza povijesno obezvrijediti. Vremena različita, metode različite – motivi isti.
I da ne zaboravim važnu napomenu: zabranjeni broj “Signala” bio je samo jedne večeri u prodaji na ulicama Zagreba. Sutradan je nestao. O tome sam priču čuo od čovjeka koji ga je kupio, i darovao mi ga nakon mnogo godina, sačuvavši ga skrivena ispod parketa zbog toga glavu riskirajući. Ovo je prigoda da sa zahvalnošću objelodanim građansku hrabrost tog anonimnog antifašiste.