Piše: Hans Magnus Enzensberger

I užas ima svoje rituale, da ne kažem: svoje rutine. Nakon ubojstva, u uredu novinske agencije zvoni telefon. Naredbodavnim tonom, kojeg je naučio studirajući televizijske serije, pozivatelj daje instrukcije. Dežurni urednik oblači kišni kaput i odlazi do sljedeće telefonske govornice, ili koša za smeće na uglu. Tamo, u „mrtvom poštanskom sandučiću“, nalazi kuvertu s tekstom koji za nekoliko minuta kasnije ulazi u teleprinter. „Odred“, piše u njemu, neka „brigada“, „front“, preuzima „odgovornost“ za atentat. Pismo ubojica ima oblik komunikea, ton je vojnički kratak, terminologija vrvi frazama, rečenice su sročene birokratski. Svakom riječju koja im je pala na pamet, počinioci su parodija onog što navodno napadaju: državu i njene institucije. Njihova je prava ambicija da zaogrnu u sudačke plašteve i uniforme vlasti. Kileri sami sebe nazivaju tribunalom, vojskom. U njihovim fantazijama svemoći, skrovište se zove zatvor a ubojstvo smaknuće. Mediji, usrdno ničega svjesni, preuzimaju govor terorista. Pa priznanje postaje „izjava o preuzimanju odgovornosti“ a klan ubojica „osobodilačka organizacija“.

Spremnost kojom javnost pristaje na proglase terorista valja objasniti. Česti prigovor da je tome kriva medijska pomama za senzacijama ne vodi nikamo to je sigurno; jer, ne može se zamisliti ništa dosadnije od čitanja proze terorističkih organizacija. Ni vrijednost njihovih analiza ne opravdava masovno širenje; tendira prema ništici. Diskrepancija između čina i motivacije gotovo je uvijek očigledna, a kilerske „akcije“, uspoređene s naknadno isporučenim namjerama, u pravilu su politički kontraproduktivne. Prema tom, mora postojati nešto drugo zbog čega su teroristički proglasi tako popularni. Moja je sumnja da nas umiruju. Činjenica da počinitelji uopće smatraju potrebnim da svojim djelima dodaju opravdanja – ma kako sumanuta ta opravdanja ispadaju – pomaže nam da ih „smjestimo“. Uzimamo njihove komunikee zdravo za gotovo, prihvaćamo ih sa stanovitom zahvalnošću, iako je njihov istinski karakter očigledan. Jer, služe nam kao dokaz da je s našim predodžbama još sve u redu, da naši uobičajeni modeli još funkcioniraju. Eno razbojnici, eno žandari; na jednoj strani law and order, na drugoj ustanak. U glavama se vrza čak i tradicionalna ideja, stara koliko i naša politička civilizacija, o ubojstvu tiranana. Komunikei brinu da čudovišno dijete dobije ime. Sve što je slučaj, svejedno koliko slučaj bio odvratan, ostaje objašnjivo i stoga se može promišljati uobičajenim metodama političke i policijske racionalnosti.
Međutim, posljednjih deset godina takvi su pokušaji integracije sve više gubili vjerodostojnost. Jer, kako „istrage“ napreduju i što se javnost više bavi samim fenomenom, slika biva to zamršenija. To se pokazalo osobito u Italiji. No, i drugdje su „velika otkrića“ tamu učinila samo neprobojnijom. Lojalnosti koje si terorizam prisvaja sve su dvojbenije, tragovi sve raznolikiji, poprečne veze sve fantastičnije. Za isto ubojstvo odgovornost se pripisuje i lijevim i desnim ekstremistima, i KGB-u i CIA-i. Čini se da vjerski fanatici usrdno surađuju s pukovnikom Gadafijem, a tajanstvene lože pružaju ruku mafiji da pomognu pobjedi svjetske revolucije, cionizma ili islama. U takvim okolnostima smatra se potvrđenim da počinioci u pravilu ne znaju što rade, da su tek slijepo oruđe u rukama nekog dijaboličnog redatelja koji, sam nevidljiv, njima upravlja i usmjeruje ih.

Pred nama je nužno opis bolesti, i to paranoje. Koji, naravno, ne može biti klasična slika bolesti. Za same teroriste to bi značilo činiti ih bezazlenijima no što jesu. Argument neuračunljivosti, zapisan u svim zakonicima ovog svijeta, u usporedbi s njihovim zločinima doima se kao dirljivi preostatak iz prošlosti. To proizlazi već iz činjenice da počinioci s ponosom upozoravaju na svoje tehničke vještine, precizno planiranje, ne prestajući se hvaliti „logistikom“, „bazama“ i „strategijama“.
A što je još važnije: tu se ne radi samo, tu se uopće ne radi prvenstveno o nekoj počiniteljevoj fantazmi, posrijedi je kolektivna struktura. Terorizam proizvodi paranoju koja se ne može delegirati psihijatriji jer nije individualno, već javno stanje. Ako je ova dijagnoza točna, onda bi se komunikei, proglasi, mogli tumačiti samo kao palijativi. Javnost bi ličila pacijentu koji svako pojedino objašnjenje guta kao da su psihofarmaci.

Nasuprot tome, moglo bi se razmisliti o mogućnost da na neki način urotničkog sklopa uopće nema, da ne postoji sveznajući režiser, master mind, kakav se prikazuje fantomima Carlos ili Abu Nidal. Ne bi li bilo zamislivo da navodni naručilac jednako tako tapka u mraku kao i kileri, da u mraku tapkaju i dobitnici i žrtve, i pomoćni izvršitelji i policija, mediji kao i tajne službe? Da su svi sudionici samo reprezentanti jedne opće psihoze, a njihova objašnjenja samo racionalizacije koje više prikrivaju nego odaju?
Opit bi bio teroristički čin koji se odriče bilo kakvog objašnjenja, odbija iznijeti bilo kakvo opravdanje pa vlastitu bezrazložnost objavljuje šutnjom: prazni atentat.
Djelovanje takve akcije bilo bi neizmjerno; jer se ona ne bi ticala samo neposrednih žrtava, već svih uvriježeni govora kojima raspolažemo kad „shvaćamo“ terorizam. Suočili bismo se sa strahotom koja priznaje da postoji samo zbog sebe, sa strahotom bez rituala, bez cilja, bez zašto, s terorom kojeg može počiniti svatko i koji može pogoditi svakoga. Ne bismo se mogli umiriti konstatacijom da se cilja uvijek na drugog, ovog ili onog a iz ovog ili onog određenog razloga. Ne bi se više pojavili zahtjevi o kojima bi se moglo pregovarati, uvjeti koji bi se mogli ispuniti, motivi u koje bi se moglo udubljivati.

Ubojstvo Olofa Palmea moglo bi poslužiti kao primjer takve apsolutne forme terora. Ako počinitelji nisu spremni a političari nisu u stanju da post festum isporuče „odgovarajući“ motiv, onda nam ne preostaje nego da terorizam shvatimo kao strukturnu osobinu naše civilizacije, kao endemski fenomen na neki način koji se u određenom smislu javlja samoniklo, a samo se od slučaja do slučaja maskira namjerama, zahtjevima, obrazloženjima. Tad bismo sebi morali priznati da je teror politički prazan i da poput masakara na ulicama i stadionima, poput nasilničke pornografije i ovisnosti o drogama, poput masovnog nasilja nad ženama i djecom svoj najdublji razlog ima u psihičkom stanju cjeline. Iz čega bi se pak moralo zaključiti da se teror može suzbijati, ali ne i iskorijeniti. Jer, „psihičko stanje cjeline“ samo je bespomoćni pojam za nešto što nikad ne shvaćamo u potpunosti i koji izmiče našoj kontroli.

(Tekst iz Dygens Nyhtera od 12.3. 1986. Autor ga je uvrstio u knjigu Osrednjost i ludilo, Sabrane razbibrige, Suhrkamp, Frankfurt/M. , 1988.)

Prijevod s njemačkog: Nenad Popović