Johnny,

idemo! O da, do kraja, kakav li će to kraj biti, nemoguće mi je uopće zamisliti tu zabavu, nekoliko ljudi će sigurno vikati: ”Kako se sada osjećate, kakav je osjećaj dolje u rupi, u zemlji, je li lijepo?, smijat će se, papci jedni, ali neće kao nas dvojica, o ne!, ne, majke im ignorantske, svega im što im se podrazumijeva, svega im što im je zdravo za gotovo kada smo mi u pitanju! No vidjet ćemo još, a vidjet će i oni, nimalo ne sumnjam u to, i crno i hladno i sivo i teško i dah će gubiti. Kako li će se onda smijati, kako ignorirati, kako prešućivati ono što se moralo i trebalo izreći, na vrijeme, u svakom trenutku? Neće, brate, ne znaju i ne mogu se oni smijati životu u lice, nemaju oni tu snagu u sebi, snagu da se smiju kada je sivo i hladno oko njih, kada ih nevolje i bolest i usamljenost pritisnu. Mi imamo, smijem se već sada.
Idemo, i ne zovem te pravim imenom, i ne pišem ovo za Josipa, pišem ovo za svojeg brata. I pišem za sebe – pišem ovo za dva brata koja smo mi stvorili, svojim naporima, ti i ja. Nitko drugi, nijedan čovjek, nijedno nebo, niti ovo koje me je započelo da pišem ova pisma, ništa i nitko drugi.
Pazi sad, Johnny, kada dođe naša najveća zabava, dok ćemo mi svirati i pjevati, oni će se pitati jesu li ikada živjeli, to će se pitati.
Možda da mi njih onda priupitamo: ”Hej, jeste li vi uopće živjeli? Jeste li se uopće rodili?” Ha!, a mi sjedimo pod suncem Ho Chi Mina (i Bangkok je i dalje u igri) i pijemo koktele od prljave vode koja se slijeva dolje u našu jamu, jedemo blato koje nas sve više prekriva, ali, jebo me život!, ma imati će okus ”Jacka” i onog ljutog mesnog uštipka tamo iz naše kleti i one ljute pečene paprike – okus umiranja. Znači, okus cijelog života. Idemo, nije da nas itko može zaustaviti, nikad nisu, nikada neće. Jer ti si moj drug, moj prijatelj, onaj koji me čuva – to je biti brat.
Znaš šta, brate, ti si iskren, ti režeš u srž! To je radikalno, jer radikalno je jedino moglo i biti, tu sam se uvijek mogao naći s tobom, radikalno nije ekstremno, radikalno znači u srž ići, i tamo si išao i ideš, i tamo te pratim. kao što si me toliko puta ispratio u moj ekstrem, a da nisi sumnjao u mene, samo me pričuvao. Učinio ono što mnogi nisu htjeli, što mnogi nikada ne bi, što bi mnogi osudili. Zato neće biti na našoj zabavi, zato neće biti na našim leđima, kažem ti da neće. Niti nam pred očima niti u ušima!, niti u mislima niti u sjećanjima.
Oni, oni i one, tko su svi ti oni i one? Svi oni koji nisu, nisu bili i nisu ovdje s nama osim kada nas trebaju, osim kada im trebamo da nas pokušaju spustiti na zemlju, kao da nismo i previše na zemlji, počesto i ispod, kao da oni hodaju po svojim vodama, pa neka hodaju, papci!, neka hodaju ako mogu, ja ih jasno vidim, znam da ih i ti jasno vidiš, te njihove lažne korake, to glumatanje koje nije niti iluzija.
Koliko godina uopće imamo, tko uopće pita? Koliko ih je još ostalo, tko pita?, tko pita? Imaju li išta za reći u svojim strahovima, smijem se, znam kako bi im samo pokazao što je strah, jednim jedinim pogledom, ne poznaju oni pravi strah, da bi ga se upoznalo treba se izložiti istom, treba uzeti neizvjesnost kao crvenu ”nevjestu”.
Idemo, Johnny, brate, živjeti kako živimo. Živimo prema sprovodu, toj najvećoj zabavi kojoj svake noći i svakoga dana prisustvujemo, prema tamo idemo, luckast sam od sreće već sada, bdijem kao i ti, spavat ćemo nakon svega. Oni i one, sva ta naša braća i sestre, pa nisu li?, divni i krasni, prijatelji i roditelji, bake i susjedi, nisu li?
Hoće li nas nasmijati? Smijati se s nama? Ne voljeti nas jer se smijemo?
Kvragu, da, nakon svega, tko će nam pojesti zube i ciste i jetre i crnu žuč i žutu žuč, tko od svih njih, koliko smo je samo već sami pojeli, koliko smo od svega toga morali požderati i popiti?, neka kažu – koliko? Nebitno, nebitni su. Ali, kvragu, idemo, Johnny, brate, da znamo, tko će se hraniti našim organima i tim duhom, kvragu, tim duhom kojim oživiš svaku ljepotu svake nove žute ”nevjeste”, pazi sad, ako lažem isporuči mi jedan udarac u tijelo, Mikey style, paraliziraj me, bum!, u jetru!, ali sve su to žute ”nevjeste” u bijelim chadorima, ono crno skrivaju ispod, kome, tebi? Pa i ja, koji sam to toliko puta previdio, tu prijetvornost, pa i ja to danas lako prepoznam, a kako li ti onda ne bi? Moja je ”nevjesta” crvena, sve će biti crvene, samo da znaš, takve će biti jer smo razgovarali, i jer si mi pisao i čitao svoje riječi:
”Kako netko može biti toliko šaren, toliko sretan? Toliko lijep?”
I čitam opet te tvoje riječi. I ja ću je jednom sresti i pitati je može li me naučiti kako biti tako lijep, tako sretan, i neću tražiti odgovor. Samo ću otići.
Idemo zato, ajmo, brate, dalje i dalje, sprovodima polomljenih kostiju i žarkih rana.
Trgati si žile, ligamente, mišiće, kostima po žicama, po ogradama od žica, to ćeš činiti. I nećeš stati. I nećeš prestati. I ne trebaš prestati, neka sve popuca! Ja? Ja ću biti tu, kao i uvijek, ne bih propuštao taj naš život nizašto na svijetu, ja sam tu i pucat ću i dalje, po svim šavovima.
Idemo, prisutni, budni, svjesni, idemo i kada nema više, idemo danas, za nas je uvijek bilo samo danas. Jučer su nam uzeli suze i smijeh, danas se ipak opet smijemo, i jače nego prije, dok nam prilaze njihove žute ”nevjeste”. Suza nema za puštati. Sutra ćemo vidjeti. Danas uvijek izdržimo. Znam, i znam da znaš – sutra će biti nezaboravno. Sutra, a to je uvijek danas, ćemo se naći, opet i iznova, u posve nepoznatom, bolje od toga ne ide. Ja, tvoj veliki brat. Ti, moj veliki brat. Tko te je poznavao prije nego li te ikada upoznao? A tko je mene? Suvišno je reći.
Onda, idemo, brate?, suvišno pitam, znam. Idemo, trenutak je sada. Kako je uvijek i bio. Da, ajde: sviraj jebeno glasno! U srž! Idemo.

tvoj brat, Kruno, Johnny, Mikey, Bobby, Hanky ili kako god me zvao..