Piše: Blažo Davidović
Jer, prava žena zna da je spavala, čak i sanjala, da je budna u snovima bila cijelu noć, a da je on jutro dočekao sjedeći kraj nje. Ne, nije bolesna i da, jako je zamamna bila, sa bedrom koje je izvirivalo ispod plahte, a grudi se tek nadzirale. A on je šutio, sjedio bezveze, sa najvećom i najjačom vezom na svijetu, i tako vezan slobodno je spavao sa njom, onako na distanci, jebeno metafizički, gledao je i mirisao. Gledao je ušuškanu.
Kako se unjanila.
Skvrčila.
Kako mirno spava u fetus – položaju, razbarušene, razbacane kose po jastuku.
A mogli su spavati zajedno, mogli su se ispreplesti tijelima, mogli su tko zna šta još, ali on…
On nije htio. Glumac je bio, opaki, jebeni glumac, žestoki amater koji je provocirao sebe i sve bogove sexa, pio je sa Platonom i pušio cigaretu misleći da mu je zadnja.
I hoće da je zaštiti i čuva, najslabiji na svijetu.
Rekla je, trenutak prije sna, kako neće upoznati majčinstvo. A sve su žene majke, imaju tu anatomsku, biološku, prokletu snagu, imaju taj snažni višak duha, energije, pa i višak ljubavi, kod njih je to moguće, duboko je vjerovao u to.
Zato žene koje nemaju svoju djecu, koje nisu rodile, ili nisu još, bivaju fantastično strpljive, tako humane, one su istinski altruisti, zato i jesu velike u prijateljstvu. Uzgajaju neko cvijeće, obožavaju pse, mačke, ribice u akvarijumu, valoriziraju talase na plaži od krokanta, negdje jako blizu Otranta, uzdišu i predavaju se.
Potpuno.
To je to majčinstvo.
I ne da im mira.
Vani su neki radnici prenosili kamen. Bacali ga na kamion. Taj zvuk ga je smirivao.
On ih prekine, ponudi šljivovicom i skuha im kavu.
– Jer, da smo od kamena, već bi pukli, eto – uzdahne i nasmije se.
radio gornji grad 
