Piše:  Nenad Popović

U carskoj Rusiji 19. stoljeća atentati su bili česti, barem u usporedbi s drugim zemljama. Izvršavani su klasično, odozdo prema gore. Vlast je bila apsolutistička do te mjere da su radikalniji opozicionari smatrali da se jedino atentatom može poljuljati zamrznuta politička scena. Osnovne poluge represije bile su nevjerojatno razgranato uhođenje građana i cenzura tiska, uključivši i knjige. Nije bilo nikakve demokratske protočnosti odozdo, i prevrat, potaknut atentatom, smatrao se rješenjem. Glavna meta je osim cara, bio šef političke policije. Postojali su čitavi krugovi i kružoci, uglavnom intelektualni i studentski, pa i organizacije koje su pripremale atentate. Svjetski poznati ideolozi bilu su Mihail Bakunjin i Sergej Nečajev, a manje se govori o izvršiocima kao Veri Zasulič ili Aleksandru Solovjevu. Jedan od kasnih atentatora u carističkoj Rusiji bio je i Staljin.
Ali, upleteni u atentate, čak u one koji su uspijevali i tekla je krv, u carskoj Rusiji nisu svi bili osuđivani na smrt i strijeljani. Osuđivani su na zatvor i nadasve na progonstvo, u daleki Sibir. Tamo nisu živjeli u zatvoru, već skoro normalno, pod mjesnim policijskim nadzorom i uz restrikcije putovanja, dopisivanja, javnog nastupanja. Premda su se bavili terorizmom i protudržavnom djelatnošću, njihova sibirska progonstva trajala su po samo nekoliko godina. Zahvaljujući promjenama političke klime u Petrogradu, prigodičnim amnestijama, intervencijama i slično, mogli su se vratiti.
Danas, u Putinovoj Rusiji terorizam i ubilački atentati promijenili su smjer. Ne puca se odozdo prema gore, prema vrhovima vlasti, već krvavo pogibaju opozicionari, novinari, odvjetnici i politički aktivisti. Teškim kalibrima, oni se egzekutiraju u svojim zgradama pred liftom ili na ulici. Znameniti slučaj bila je novinarka Ana Politkovskaja (ubijena 2006.), koja je pisala za moskovski niskonakladni tjednik Obščaja gazeta – ali o Čečeniji. Sada, evo, izrešetan je politički aktivist Boris Nemcov koji je svojim minijaturnim političkim akcijama krenuo na Vladimira Putina – govoreći o njemu i njegovom režimu neuvijeno i s klasičnom lozinkom Ja vas se ne bojim. Politkovskaja i Nemcov bili su „mali igrači“, skoro privatni, ali na pragu da počnu utjecati na šire mišljenje javnosti u Rusiji.
Državno tumačenje tih atentata, 2006. i ovog sada, je da vlast s njima nema nikakve veze i da će energično istražiti o kakvim se to gangsterskim ili već kakvim mutnim skupinama ljudi radi. Paradoksalne izjave stižu iz države ruske. Jer, zašto tamo kriminalci ne napadaju draguljarnice? Zašto, ako već djeluju grupe loše raspoloženih političkih gangstera, ne rešetaju po kremaljskim zidovima ili zgradi parlamenta, Dume? No, to su pitanja s kojima bismo se upleli u tzv. političke analize. A to bi, dok je Nemcevljev leš još topao, bilo neukusno.
Primjerenije je podsjetiti na povijesne paralele s dva povijesna poglavlja ruske tragedije. Ivan Grozni u sedamnaestom stoljeću imao je poseban odred Opričnika. To je bio skvadron smrti i paleža i carev tjelesni zdrug kojeg je on slao da satru sve što je interventno trebalo satrti. Bili su crni duhovi smrti, u ruskom pamćenju ostali su do danas. Teritorij koji su kontrolirali zvao se opričnina, a onaj drugi semščina. Sejm znači sabor. Po tezi ruske vlasti, danas bi morali postojati nekakvi slobodni opričniki koji egzekutiraju novinare i nezavisne opozicionare.
Vladimir Iliič Lenjin pak, dvjesto i pedeset godina nakon Ivana Groznog, obranu revolucionarne vlasti položio je odmah 1917/1918. u ruke Feliksa Džerdžinskog (Čeka – GPU – NKVD) kao Mača Partije. Mač je odmah započeo s teroriziranjem prema dolje, jer mu je narod bio mahom politički sumnjiv i nepouzdan. Iz toga se brzo porodio sustav milijunskog progona, mučenja i ubijanja običnih ljudi. Monumentalan je bio, već dvadesetih godina, policijski vođen genocid glađu nad Ukrajincima, koji da su bili ‘kulaci’. Progonstva u Sibir pretvorila su se u slanje u jedva zamislivi užas. Na smrznuta polja robovskog rada, pejzaže najgorih patnji i – smrti.
Povodom „male smrti“ Borisa Nemcova možda se najbolje sjetiti baš toga: na engleskoj wikipediji pročitati članak o opričnicima, a o ovom drugom knjižicu Jedan dan iz života Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicina.