Piše: Romano Bolković

Možda nas unatoč našem neprepoznavanju i otporu, naši životi nepogrešivo napućuju na smjer kojim valja ići, i možda i u ishodima koje ne smatramo osobito po nas povoljnima leži ogromna životna pod/ruka što nam je za činiti.

Recimo, već neko vrijeme – sasvim lišen bilo kakve sentimentalnosti – sasvim jasno uviđam sve veću osamljenost u onome što bih najšire mogao nazvati političkom stvarnošću Hrvatske. Naravno da i u mojoj stranci ima liberala, naravno da se i s “liberalnim ekonomistima” pokadšto razumijem, naravno da mi ni aspekti socijaldemokracije ni Tuđamanovog ideologijskog pastiša nisu neshvatljivi, baš kao ni pokoji političi ideal ili ideja ponekog od usputnih aktera ove četvrstoljetne hrvatske državne epopeje (ma naravno, ima pametnih ljudi i bliskih pogleda), ali, ovako intenzivno biti uronjen u hrvatsku politiku, a ja to što zbog profesije, što iz strasti ili zlosretnog usuda činim od obnove državnosti do danas, od jutra do sutra, u mome je slučaju značilo sve više se osamostaliti i – osamiti.

Ako sada uvratim misao na početak refleksije o toj osami, jer nereflektirana nije više od melankolije, čemu mogu biti sklon na par sati za ljubav poetskih trenutaka i razgaljenog ili sjetnog društva no ne i u iskrenim trenucima suočenja s vlastitim istinama, moram zapravo biti zahvalan sudbini, ili toj životnoj ponornici koja izbija na površinu taman kad klonemo od žeđi za saznanjem što nam se to zapravo zbiva, da su se stvari upravo tako odvile, jer čitajući fragment pisma mog najboljeg prijatelja, otkrivam u toj napućenosti na samoga sebe cijelo jedno životno poslanje, ali i svrhu političkog angažmana pa i u ovoj bezadežnoj zemlji: “Danas je biti liberal revolucionarno kao i u devetnaestom stoljeću. Lynch nam je suputnik jer vjeruje u univerzalni humanizam i snagu individualne ljudske geste.”, napisao je na kraju kraćeg šaljivog pisma koje ću uostalom, da i vas zabavim, citirati in extenso:

“Evo zašto mislim da bi se Marx ubio.
Ovo što radi Lacan za Marxa nije filozofija, koja je, kao filozofija, ideologija. Ovo je meta-ideologija koja se izdaje za razotkrivajuće mišljenje i upravo time po Johnu Grayu ideološki izraz globalnog načina proizvodnje. To je ono što je došlo na poziciju filozofije kao idiotizam profesije profesionalnih tehničara ideja i metafora. Ako je svijest o laži ideologija onda je svijest o svijesti o laži uber-ideologija. Kulturalne studije su novootkrivena niša razotkrivajućeg uspavljivanja.
Trabunjanje o ideologiji je ideološki pacifikacijski aspekt suvremenog Zapada, intelektualni kabare za pismenu buržoaziju. Lynch koji je fundamentalno apolitičan, a osobno konzervativan, je za Žižeka i McGowana razotkrivajući genij koji ide onkraj ideološkog diktata Holivuda. Naravno na tragu Adorna uz pomoć lamelle. Zato je revolucionarni Dune, najgori film koji je Lynch napravio u životu, za njih klasično remekdjelo. Jedini problem je što je to klasična SF knjiga koju je Lynch uz pomoć producenata upropastio.
Radi se o tome da se zaustavi rat u Siriji, omogući palestinska država i stvori konsenzus za kontrolu globalnog zagrijavanja uz reorganizaciju planetarne ekonomije po načelima pravednosti…”, i onda ide rečenica o univerzalnim humanističkim idealima i snazi individualne ljudske geste.

Da: individualna ljudska gesta.

Ponekad nam život sasvim jasno pokazuje vlastiti smisao, no kao u ogledalu, inverzno, nemoćan da umjesto nas obavi našu zadaću, da se u refleksiji susretnemo sa sobom licem u lice. Ono što se meni čini kao osamljivanje, uistinu je poruka o nužnosti osobne geste. Konačno, predugo sam ja ovaj naš svijet samo interpretirao…