Piše: Karl Schlögel

U Moskvi godine 1937., svi putovi su vodili preko Crvenog trga. To čvorište, zgušnjavanje putova u snop nakon čega se opet razilaze, moglo bi se rekonstruirati jedino egzaktnom geografijom prostora ali i onog doba. Termini svečanosti i velikih događanja s vrhuncem i finalom na Crvenom trgu, zapisani su novinama. One govore o ritmu kretanja, uzlaznim linijama i intervalima između faza uzbuđenja i iscrpljenosti. Tko god je boravio u Moskvi – bio sovjetski turist ili stranac, član neke delegacije i na poslovnom putovanju – bio je na Crvenom trgu: u Kremlju je stolovala moć, Povijesni muzej prezentirao je izložbe –povodom Puškinove godine na primjer – na uzdužnoj strani, u trgovačkom nizu, bila je Državna univerzalna robna kuća (GUM) i brojni odjeli Narodnih komesarijata.

Na ovom mjestu su se križali kako životni putovi tako i pogledi. Crveni trg nije tek određena površina unutar topografije Moskve, već i sjecište osi pogleda, prostor proizveden u glavama nacije. Onaj tko bi uspio analizirati tu točku zgušnjavanja, dobio bi minijaturnu povijest Moskve godine 1937.

Trg je u to vrijeme skoro neokrnjen, ali već su posvuda vidljivi novi bridovi trga i siluete kako su ucrtane u Generalni plan Moskve: u njemu je Crveni trg dvostruko širi i ima monumentalni kompleks nebodera koji se u terasama uzdiže na uzdužnoj strani sučelice Kremlju, gdje još stoji GUM. Još je najveći trg glavnog grada, no u doglednoj budućnosti bit će zamijenjen trgovima na kojima će se uzdizati Palača sovjeta – sklopovima trgova koncipiranim jedino za nastupe masa. Ali, taj trenutak još nije došao. 1937. godine, mjesto postrojavanja par excellence u Moskvi je Crveni trg.

Brojevi Pravde i Rabočaje Moskve iz 1937. odaju koreografiju, slijed kretanja na središnjem trgu metropole. Posrijedi su revolucionarni jubileji i praznici, na prvom mjestu su 1. maj i 7. studeni, posebno o dvadesetoj godišnjici Oktobarske revolucije. Sad se uklanja i posljednji znak starog doba – carski orao na kremaljskim tornjevima – da bi na tom mjestu montirale rubinski crvene sovjetske zvijezde. Između tih vrhunaca, u Crvenom kalendaru svečanosti bili su zapisani drugi veliki događaji: parada sportaša, svečani dani željezničara, proslava Crvene armije radnika i seljaka. Ali, istinske strasti ne drže se ceremonijala i Crvenog kalendara svečanosti, već provaljuju kad se nekim povodom insceniraju ekstaze: povodom izglasavanja „Staljinovog ustava“ u prosincu 1936., proglašenja presuda na velikim političkim suđenjima ili završetka izbora za Vrhovni Sovjet u prosincu 1937. Slave se i trijumfi, povratak pilota koji su letjeli preko Sjevernog pola u Ameriku ili čudesno spašavanja momčadi s Ivana Papanina iz polarnog leda. Ovamo spadaju također pogrebne svečanosti za Gorkog i Ordžonikidzea. Samo povodom najvažnijih praznika, 1. maja i 7. studenog, Crvenim trgom je prošlo po dva milijuna ljudi, u dane proglašenja presuda svaki put po četvrt milijuna. I sve se multipliciralo slikom i tonom koji su s njega transportirani u ogromnu zemlju i u svijet.

Trg koji izgleda tako velik i prostran, takvih dana postaje točkom zgusnuća, ušicom i transformatorom energije ljudi koji se znoje, oduševljavaju, plaše i nervozni su jer znaju da su imali sreću da kao izabrani ili imenovani budu dionici jednog iznimnog događaja. Dva milijuna ljudi unutar samo nekoliko sati prođe trgom dugim otprilike tisuću i širokim tristo metara. To je maksimalna gustoća; tijelo uz tijelo, glava uz glavu, ljudska je bujica koja samo uz krajnju disciplinu može sigurno proći trgom. Za to je trg raščišćen i povećan. Na sjevernoj strani srušene su Iberijska porta i kapela, crkva Kazanske Bogorodice na utoku Nikolskaje, a na južnoj strani čitava četvrt koja se protezala od Vasilijeve katedrale do Moskve. Sad se ljudska bujica nesputano može slijevati na trg iz Gorkijeve ulice i s Manježnog trga, tu napraviti čep a potom se izliti u ulice uz obalu rijeke ili ravno na grandiozno prošireni most preko Moskve. Tangente vođene preko trga, stvaraju se iz desetaka i stotina tisuća ljudi: delegacije pogona, tvornica, instituta, vojske, mladih i starih. Svaki odjel je označen i raščlanjen barjacima, zastavama, transparentima. Organizirane mase i masa kao ornament. Kretanje, koje se razlikuje od povoda do povoda, inspirirano je masovno tijelo: odrješito kreće se omladina, vojnički obrambene i paravojne snage, mala i starija djeca s papirnatim cvjetovima i balonima struje poput raznobojnog mora; atomi velike cjeline, dijelovi ansambla. U raskoši boja i egzotike nacionalne delegacije. Čitavi odredi gimnastičara i akrobata, sportskih natjecatelja, koji na popločenju trga crtaju likove. André Gide napisao je o paradi sportaša: „U Moskvi, na Crvenom trgu, prisustvovao sam omladinskim svečanostima. Zgrade nasuprot Kremlju sakrile su svoju ružnoću maskom iz transparenata i zelenila. Sve je bilo sjajno, čak (žurim se da ovo ovdje izgovorim, jer to neću moći reći svaki put) savršeno ukusno. Slivši se sa sjevera i s juga, s istoka i zapada, stupala je jedna zadivljujuća omladina. Paradiranje je trajalo satima. Tako prekrasan igrokaz sam ne bih nikad smislio. Naravno da su ova savršeno funkcionirajuća bića bila trenirana, pripremljena, posebno probrana; ali kako se ne diviti zemlji i režimu koji je u stanju proizvesti nešto ovakvo?“ Nečuvena je disciplina jednog velikog tijela oblikovanog iz ljudskih tjelesa. Preko trga vuku se i atrape: brane, visoke peći, lokomotive, avioni. Cijeli jedan SSSR en miniature. U karnevalu povijesti, trgom prolaze smiješne figure državnika kapitalističkih država u vidu marioneta iz papmašea.

Vrhunac uzbuđenja je dosiže se kad se kolona negdje sredini trga, između starog stratišta s jedne i tribine Lenjinovog mauzoleja, strojevim korakom mora progurati i mahati i uputiti pogled gore, prema političkom rukovodstvu. Klicanje, parole, ritmički skandirajući zborovi prolamaju se trgom. Odozdo huk i brujanje. Gore stoje, nedostižni, često u bijelim odijelima, nečujni, nedokučivi a ipak bliski oni – dio obitelji s novinskih fotografija i iz povijesnih albuma. Zbivanje na mauzoleju podjednako je važno kao i ono dolje. Tko je gore, tamo i spada, koga tamo više nema, njemu praktički više nema pomoći. Mauzolej je mjesto gdje se ljudi pretvaraju u nepostojeće. Pogled na muškarce na tribini ima analitičku važnost, i za profesionalne i strane promatrače je obavezan. Mjesta na tribinama za goste i dozvole za prisustvovanje svečanostima iznimno su tražena među novinarima, diplomatima, osobito vojnim atašeima. Od tamo ne samo da se iz najveće blizine može baciti pogled na legendarne likove, mogu se izvesti i zaključci o unutarnjem stanju vlasti. Na mauzoleju se vide usponi i padovi pojedinih karijera i biografija. Neki odozgo bacaju posljednji pogled na svijet prije no što će biti uhapšeni. Za njih neće biti grobnih mjesta u Kremaljskom zidu.

Mimohodi se nižu tako brzo da se čini da se valovi klicanja preklapaju i miješaju. Sve prelazi jedno u drugo: akrobatske predstave na trgu, marševi pograničnih i padobranskih trupa, optimizam sportaša i sportašica. Ovdje se sve sjedinjuje: trijumfalne parade i ubilački plebisciti, raspoloženje pučkih veselja i osvetnička žeđ, opušteni karneval i orgije mržnje. Crveni trg čini se kao središnja arena godine 1937.: mjesto svetkovina i stratište istovremeno.

Pisac Jurij Trifonov obradio je hapšenje svog oca 1937. godine u fragmentu romana Nestanak. Njegov alter ego, dječak Igor, promatra pripreme i tok prvomajskog slavlja na Crvenom trgu: „Na mostu je, spremna za paradu, stajala vojska … Svjetlost reflektora u mraku je isklesala Kremlj, a iznad Kremlja visjela je a na mračnom nebu Staljinova slika, obješena za nevidljiv, kamuflirani balon. Divovsko brkato lice ljeskalo se i svjetlucalo pod srebrnom svjetlošću reflektora. Bilo je gotovo nepomično, samo se u sredini jedva primjetno napuhavalo od povjetarca, a pokraj ljeskaste Staljinove slike prolijetali su avioni s manjim slikama: Marxa, Engelsa, Lenjina i ponovno Staljina. Šetači bi se zaustavljali na mostu i promatrali kako tamnim nebom lebdi niz poznatih, odozdo osvjetljenih lica. Praskajućih motora, u strogom zdrugu, avioni s manjim slikama nestali su iz dosega reflektora, buka motora se udaljavala, na nebu nad Kremljom ostao je samo divovski portret. Negdje daleko – prolaznost, određenost vremenom, prolijetanje, nestajanje – ovdje pak – čvrstina, vječnost. Slika je na crnoj podlozi neba svijetlila poput filmskog platna nevjerojatnih dimenzija. A da je slika stajala djelovalo je natprirodno, kao čudo, i izdaleka podsjećala na lebdenje malog pauka koji visi na nevidljivoj paučini.“

1. svibnja bilježi: „Kao bijeli kvadrata stajali su mornari Crvene flote, kao plavi letači, kao zeleni pogranični vojnici, kao maslinasto-čeličnoplavi Proleterska divizija. Igor to nije vidio prvi put i poznavao to dobro, jer tako je to bilo na svim paradama. Točno u deset, kao na svim paradama, kad bi sat sa Spasiteljeve kule zvonom u tišinu otposlalo zvonki, posljednji otkucaj koji para svako srce, Vorošilov bi u lakom galopu izjahao kroz vrata i počelo bi ‘Aah.. aah…’ kao da se za Vorošilovim konjem širi ogroman tepih žive graje i stapa se u jedno. Bučni val je putovao. Tepih se širio sve dalje, i opasao trg. A svaki put – makar ga je znao i već gledao – kod toga ‘Aah…’ prošli bi ga žmarci po leđima, trbuh mu se tresao od uzbuđenja, ruke su mu se znojile, stezale se u šake i skupa je s ostalim bezglasno vrištao: ‘Aaah…’“

„Konjica je projahala, koplja su tiho lelujala, jarko crveno i svijetloplavo treperili su bašlici Kozaka, dok su tribine radosno promrmljale: ‘Prvi put … Kozaci … Znate, prvi put crveni Kozaci sudjeluju u paradi…“

„Još su slijedili biciklisti, zaglušno štekćući motorkotači s bočnim prikolicama na koje su bili postavljeni mitraljezi, što je bila novost, protutenkovski topovi na gusjenicama, lavina tenkova, patuljastih tenkova, gigantskih tenkova, oblak ispušnih plinova zamaglio je zrak, jedva se moglo disati, ali, bilo je kao pravoj bitci, zemlja je podrhtavala, nebo je grmjelo; od buke motora lovačkih aviona i brzih bombardera ljudi na tribinama, činilo se, sad će oglušiti, žene su držale ruke na ušima i imala prestrašena lica, ali Igor i Ljonja stajali su stameno. Stajali bi oni dva, tri, četiri sata, koliko je potrebno.

I kad su noge već klecale i ruke se umorile od pljeskanja, kad mu se vrtjelo u glavi od štektanja, bučenja glazbe, kad su sportaši stupajući već prošli, kad su prošla španjolska djeca sa smiješnim dvorogim šeširima, začudo zvanim ‘pilotka’, prolazili su veseli hodači na štakama i istovremeno zvučnici urlali: ‘Zovemo Kanal.’ ‘Ovdje tule prvi parobrodi’. ‘Zovemo Madrid! Ovdje govori Madrid!’ ‘Zovemo vlak koji vozi odred mladih komsomolki na Daleki Istok!’, kad je provirilo sunce, postalo vruće, otac je rekao da je vrijeme da se ode kući, tamo čekaju s ručkom. Igor međutim, premda se jedva mogao držati na nogama, odgovorio je da bezuvjetno mora gledati do kraja … Što je ono tamo? Otac je rekao: ‘Ne, to ćeš drugi put. Druge godine.’“ Ali druge godine nije bilo, Igorov otac je uhapšen.

(Poglavlje iz knjige Karla Schlögela „Terror und Traum, Moskau 1937“ Hanser, München 2008., str. 280-286. Autor je povjesničar; napisao je više knjiga o Rusiji odnosno Sovjetskom Savezu, između ostalih „Das russische Berlin“. Za „Teror i san“ dobio je Leipzišku nagradu za knjigu. – Preveo Nenad Popović)