Peti,
sreli smo se opet. U prolazu. Više se nismo vidjeli. Pogledala si me i nisi me htjela vidjeti. Nisam siguran da te nisam htio vidjeti, možda i jesam, jako mi je teško to reći, odrediti, iako me svako sjećanje služi besprijekorno. Moram ti zahvaliti što si me gledala na dvije sekunde, ili oko pet do sedam sekundi, i nisi me htjela vidjeti, niti u kojem svjetlu, ali me ipak pogledati ravno u oči. To je bilo na mjestu. Oči su ti bile žarke, prodorne, oči su mi pucale od pritiska, onda su počele peći, onda su si priznale da jesu rekle sve što su rekle, da nikada nisi lagala, samo pripalila vatru koju je ionako trebalo zapaliti. Od prvog pogleda. I moje riječi su ti govorile sve što moje oči i uši misle o tebi, sve što su osjetile o tebi i prema tebi. Tebe sjećanje također dobro služi, teško je to sjećanje, sva kao jedno. Ti znaš sa sjećanjima, za tebe ne postoji jučer, moram reći da djelujem slično, niti približno uspješno kao ti. Makar na van, ide to, zaborav je naredba, imperativ i preživljavanje, zaboravlja se tako da se sjeća, kratko i jasno, na licu mjesta, a bilo je mjesta, nekoliko, tada, i kasnije, i prekasno, i kada sam pobjegao od one ”umjetničke” zgrade, a sjećanje me dobro služi, jesam!, izvukao se, sklonio od vatre, sklonio od oluje, sklonio se od skloništa, sklonio tamo gdje ćemo se sresti i ne vidjeti se, namjerno, takav je to zaborav, a i praktično igra svoje u svemu. Kod tebe, doslovno u tvojem domu, sklonio sam se samo jednom, zaborav te ne služi dobro; tvoja spavaća soba, u koju nisam želio ući te noći i ostati, izgledala je prelijepo u polumraku (bila je puno ljepša od moje, još uvijek je, siguran sam, a i sama si tako rekla i zaključila), vidjeh je dok sam se sporo vukao prema kuhinji. Nešto kasnije sam se sporo vukao po ulici prema autu, sjedio u njemu dugo onda, predugo. Nije bilo više ništa ostalo za reći – porekao sam svaku riječ, zanijekao svaku misao, svaki postupak, svaki trenutak, svaki poljubac, svaki zagrljaj, zanijekao svaki dodir i osjećaj, da, sjećanje me predobro služi. I postalo je prekasno. I nismo se više nikada gledali, ne kao one jedne noći za šankom. Ti da me ne bi vidjela, na čemu ti zahvaljujem još jednom, ja da te ne bih vidio onako kako sam te vidio od prvog trenutka, stajala si tamo sva nadrkana, mračna, leđima okrenutim prozoru, ili je to bila nekakva fotografija iza tebe?, s još ti nekim ljudima uz ramena, izgledala kao da samo želiš što prije pobjeći otamo, nosila si crno, ako me sjećanje dobro služi. I nestala jesi. Sve da bismo se sreli kasnije na masovnom pikniku na betonskom parteru okruženom derutnim tribinama. Bio je to masakr od piknika, svi ljudi na pikniku su samo fućkali i derali se, možda su umirali od gadosti, možda od sreće i užitka, nije me uopće bilo briga, vidio sam te, pekle su me oči zato, čežnja je kurva (uz najnedužnije joj poštovanje) koja se ne smije ispuniti, makar ne onima koji čeznu jer ih peku oči. Sve da bi ih, kao nekim čudom, jednom kada se čežnja dočezne, peklo sve što imaju od sebe. Zajebano, zajebao sam svoju čežnju, htio je uništiti, htio je ugasiti, dovršiti, i nisam uspio. No ne gleda se unatrag, Peti, ne gledaš, znam da ne gledaš, to je za jadnike, je li tako, umjetnice?, je li tako kaže sjećanje na budućnost koju živiš sada? Mora tako reći, nije mu dan izbor.
Izlaziš iz moje spavaće sobe, te toliko manje lijepe, ali sobe, više od sobe nije potrebno, od prostorije, od kauča i kreveta i poda? (možda poda ipak nije bilo pod nogama nam, pod tijelima nam mršavim i prekrasnim), i stajanja uz drveni zid, licem prema njemu, leđima prema meni, izlaziš i nasmiješ se jedan kratki trenutak. Broj je jedanaest, u svemu, u godini, u mjesecu, jedanaest na mjestu, jedanaest je posvuda, nakon mojeg prostog zadnjeg bijega ostalo je samo jedanaest prostih ljudi-apostola, obrtnika raznih vrsta. Peti, umjetnice, pomazana, radikalna, koja gleda ravno u oči, naprijed, kroz glave svih njih jedanaest koji nas okružuju na noćnoj tekućoj večeri, i ja te ne ljubim tamo, ako me sjećanje izvrsno služi. Sada mi je najdraži broj trinaest, znam da te ne zanima, niti ćeš to saznati, o broju koji mi je najdraži, baš kao što nećeš znati da ovo ne pišem tebi, da ovo pišem za tebe i pomalo o tebi, kvragu!, nijedan živi čovjek ti neće doći na vrata s pričom o svemu što nam se dogodilo, ništa od svega toga nećeš znati. Što sam nam dogodio, ali, jesi, i ti si nam dogodila, i dogodila nas, umalo posve, sjećanje te služi dobro i znanje te služilo dobro, ako ništa – namjera i potpuno privaćanje ovoga koji piše ove riječi je tvoje najuslužnije sjećanje. Ili, radije, moje, zaboraviti nikada neću to prihvaćanje, mora da je bilo i više za reći, i rekla si, ali onda sam ti uzeo riječi, iz usta, iz cijelog tijela, točno kada je postalo kasno navečer. I bez daljnjih riječi si otišla, niti hladna niti ljuta. Ako te sjećanje dobro služi, tebe uvijek dobro služi.
Bilo pa prošlo, reći ćeš uvijek, i ja sam se priklonio tome osjećaju u ovih nekoliko godina, bilo je, i prošlo je, i osvetio sam se sebi, znam da te nije briga, moja stvar.
Ti, Peti, nosiš babilonske naušnice, ti staviš oko vrata crvenu asirsku ogrlicu, prošećeš do kafića i popiješ crvenkasti napitak jednostavnosti. Tvoja haljina je nemoguće crna, monolitna, tvoje cipele nemaju mašnu, boje su Carigrada. Ti pretvaraš noć u drugu noć, u drugačiju noć, ti ćeš upiti tamu i svjetlo ako poželiš. Ti si, Peti Flavia, prelijepa žena, to me sjećanje savršeno služi. Ti si misterij, uma Divina. Ti si, Peti, čvrsta i jaka, ti ideš, tvoje kretanje je tako jednostavno, tvoj um je tako složen, opet tako odlučan i sjajan u svojoj jednostavnosti, ti ne kompliciraš, umjetnice, ti stojiš pored mene, ispred svih tih tamo jedanaest ljudi u baru, i režeš ih očima, režeš ih stavom, sjećanje me sve bolje služi. Ti staviš ruku u zadnji džep. Ti sjediš i ne udvaraš se nikome niti si umorna, nijednom nisi bila umorna, jedne noći si me oživjela, pomislio sam da mi dolazi kraj, da bi i došao, da bih odjednom gledao u tebe, živ i življi, pogubljen!, potpuno bistar i pri sebi, i ti i ja u nama, jedni. Jao, pa ovo se rimuje, ali nije nimalo šaljivo, ne vidiš me da se smijem, točno? I ja mislim, umjetnice. Tvrdoglava i strašno ponosna, je li to dostojanstvo? Tebi nitko neće namignuti. Neću ni ja, nikad nisam, ako me ovo sjećanje služi dobro, a služi me izvrsno. Bjegunca od ispunjenja čežnje koja se ionako već ispunjavala, ah, bilo pa prošlo, opako moje!, Peti Flavia, htjela si da pripadam tebi, a sada još samo ti pripadaš meni, sjećanje me dobro služi, i služilo me izvrsno u ovim trenucima dok sam pisao o tebi i za tebe. Sve da bi prošlo. Gdje bi moglo biti mjesto na kojem se ne bismo vidjeli? Ovako ili onako. Nikako? Tamo ćemo se opet sresti, još jednom, nikada više, Ako me sjećanje na budućnost dobro služi. Tako kao tebe, Peti. Baš tako. To si ti, to si samo ti. I takva i budi. To je dobro.

K.