Piše: Jelena Osvaldić

Sve manje i manje razumijem društvene mreže baš poput predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića i to me plaši. Predsjednika Nikolića zbunjuje što nikako i nikada ne može uspostaviti telefonsku vezu u nekoj tv-emisiji, a mene zbunjuje što ne mogu odlučiti na čijoj sam strani kad ‘opinionmakeri’ iznesu svoje mišljenje o nekoj društveno relevantnoj temi.

Nije nepoznanica da čovjek koji nema pravac može samo besciljno lutati, plutati kao hrđava olupina broda nakon havarije, a to si nikako ne smijem dozvoliti. Još sam uvijek premlada za to. Imam ambicija. Želim uspjeti. U svoju obranu moram napomenuti kako sam prilikom nedavno održanih predsjedničkih izbora ipak imala stav. Jasno sam stala na stranu mog bivšeg profesora i bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Većina političkih analitičara danas tvrdi da je Josipović upravo zbog neimanja stava i silne želje da se svima svidi izgubio izbore. Sad mu ispred svih titula stoji ‘bivši’ i jedino mu preostaje da dijeli
odlikovanja.

Kako tužno…

Zašto uopće ovo pišem? Zlobnici bi mogli posprdno prokomentirati da je moj glas u determinističkom kaosu posve zanemariv. Ne bih se složila. Bitan je meni. Onaj kome se prikloniš, nerijetko određuje i sudbinu tvog malog života, a to me jedino zanima. Važno je prepoznati moment. Prepoznati društvenu klimu i odlučiti da li ponijeti sunocobran ili kišobran? Da li nositi crno ili plavo? Da li šutjeti ili urlati?

No, da se vratim na početak priče.

Najveći je problem što malom čovjeku nikad nije bilo teže izabrati nego danas. Razmahale su se i sloboda i cenzura i tolerancija i netolerancija. Gotovo ih više ne razlikujem; svi ti oprečni statusi na facebooku od vodećih hrvatskih intelektualca koje pratim i sve te informacije od vladinih i nevladinih udruga, od ljevičara i desničara, od vjernika i ateista, od deklariranih feministica i nedeklariranih feministica, od eko aktivista i gospodarstvenika, od libertarijanaca i Radničke fronte. Teško je pratiti smjer trendova i društvenih previranja. Sve se mijenja u prebrzom ritmu. Svima bi nam dobro došao statističar Fabijan iz Tadićevog ‘Ritma zločina’.

Kad bi se barem vratila ona blažena vremena jednoumlja kad smo svi plakali za Titom ili se barem pretvarali da plačemo. Kad bi barem postojala samo jednosmjerna cesta kojom bi svi zajedno krenuli držeći se za ruke. Ovako se događaju potpuno apsurdne situacije gdje su Željka Markić i Sanja Sarnavka odjednom na istoj strani. One sigurno znaju zašto je tomu tako, ali ja sve više gubim kompas.

U stvari, u totalnoj sam krizi identiteta. Više uopće ne znam kome se prikloniti. Je li u pravu Mani Gotovac ili Marija od Križa? Je li Crno-bijeli svijet dobra serija ili nije? Treba li bušiti Jadran ili ne jer tankeri svejedno prolaze našim morem? Treba li braniti Nives Celuzijus i njen nastup u Lisinskom ili se zgražavati?

Mišljenja sam kako bi već danas svaki promućuran pisac namjerno trebao izabrati Nives Celzijus kao moderatoricu književne večeri, a ne npr. Srđana Sandića.

To bi bilo istinski subverzivno, a i knjiga bi se prodavala, što je još bitnije.

Nečeg sličnog se već dosjetila i Mani Gotovac kad je angažirala Severinu u jednoj kazališnoj predstavi i kad su sve akademske glumice graknule, a kasnije bile etiketirane kao jalne i netalentirane.

Što je avangarda? Što izabrati? Koji je pravi smjer? Nešto moram izabrati. Moram imati stav. Izluđuju me ova esencijalna pitanja bez odgovora.