Nemoj mi reći, Monica,

nemoj mi nikada reći zašto si mene odabrala. Nisam te razumio kada si mi rekla da si mene odabrala, nisam shvaćao tvoja objašnjenja, nisam ih niti tražio, možda ih nisam htio čuti, lakše mi je bilo šutjeti i biti s tobom u tim trenucima neshvatljive mi odabranosti. Trebala si me za svoje biće, trebao sam i ja tebe, radilo se tek o tome.
Ako se i varam, to neće značiti ništa, promijeniti ništa. Nikada si nećemo ništa reći, niti tih dana nismo si morali puno reći, samo smo plutali ovim gradom u koji si došla liječiti nevjerne poput mene, nevjerne gubitku i nevjernike u vlastitu odabranost za išta, u ikakvu iznimnost. Svejedno, ne znam zašto, ali nadam se da si makar u spomenutim trenucima pronašla to što si tražila. Je li to bilo dopadanje, je li to bilo sviđanje?, ne mogu ti odgovoriti, to si znala jedino ti. Mogla si reći bilo što, na kraju krajeva, ne bih ti vjerovao, vjerovao sam samo u gubitak svojeg djeteta. Jer ono se izgubilo, nestalo je, oteto je, uzeto, tada je to već bila umalo gotova stvar. Iskreno, ne sjećam se, mlada damo, ne sjećam se toliko toga, vidjela si to, ne sjećam se, ali vjerujem da jesi. I nije ti smetalo, trebao ti je tvoj sveti čovjek, svet jedino kostima i suhim mesom, svojim i tuđim rijećima i tišinom. Taman da si ikada i pronašla drugačiju svetost u meni – pogriješila bi, i pogriješila si ako jesi, ponizan sam i počašćen tvojom vjerom, i dan danas je ona ostala poput kakve slutnje u meni, daleko od sjećanja. No možda za sebe nisi pogriješila, možda si na kraju shvatila da si odabrala pogrešnog čovjeka, a možda upravo pravog u odabranom trenutku, sve je u ovom pismu možda. Osim nekih stvari. Ti si bila, ti nisi bila samo možda, ti si htjela i ti si, nadam se, dijelom i dobila komadiće moje rastrganosti, možda neke finije, ako ih je još bilo, dovoljno fine da si ih mogla ostaviti u svojim sjećanjima, nedovoljno posebne pa si ih mogla lako zaboraviti. Nemoj mi reći da se ne sjećam tvojega lica, da se sjećam njegove mladosti, svježine i ljepote, ne više od toga. I tako je, i neka je tako. Svejedno, volio bih znati što je s tobom danas, jesi li se vratila u Vancouver, jesi li postala liječnica, je li prošlo dovoljno vremena od naših druženja da postaneš jednom? Znači li to isto nešto, je li i to odabrano, je li vjerno tvojem mladom srcu? Nemoj krivo procijeniti moje riječi, osjetiti ih patetičnima, barem ti znaš o srcu, doktorice, o o toj neumornoj uličnoj pumpi na pustim cestama kojima smo se vozili noćima i slušali Leonarda. Onoga iz Montreala, pjevali ga vozeći se u autu, ne sjećam se, ali ganja me neki osjećaj da si u tome uživala, da ti je bilo lijepo. Nemoj mi reći je li tako uistinu bilo, ja to ne bih niti danas mogao znati, samo slutim da sam se volio voziti s tobom satima, jesi li me tražila da vozim i vozim, možda jesi, i neka jesi, drago mi je da jesam, nemoj mi nikada reći ako to nisam učinio za nas.
Nemoj mi reći da sada nisi ona ista mlada djevojka, nemoj mi reći da si sada žena i doktorica. To si uvijek bila, rekao sam ti, zato si i došla ovamo, odabrati neutješnost praznine koja bi se u meni toliko napunila sama sobom da bi pobjesnila na svijet oko sebe, oko nas, sve da bi me onda pustla da te odvedem do dijela grada kojim ne prolazi rijeka, u kojem ne cvjetaju ruže, da te odvedem do kuće čiji je vrt u povojima, uvijek bio u mraku, nemoj mi reći da ga nisi nijednom vidjela, nemoj mi reći da je uvijek kada bismo došli ovamo bila noć, iako noć smo voljeli, i voljela je ona nas, i neka je tako bilo, no nemoj mi reći da smo ležali kao dvije grane na kauču, da nismo sjeli na krevet, da nismo sjeli na stolac, na jedan stolac, ne sjećam se, jedino kauča i tvoje noge prebačene preko moje, zgužvane poput nikada ispeglanih hlača jednom kada su odjevene, nemoj mi reći da sam puzao pijan po podu, to znam da nisam, opijen sam se priljubio uz tvoju nogu, leđa, uz što sam se već na tom kauču mogao stisnuti, kao što si se ti stisnula uz moju nogu, onu do koje si mogla doći, ah, taj skučeni kauč, jedino se njega sjećam, možda, samo možda, sigurno možda smo bili i u sobi i u kupaonici, nemoj mi nikada reći, Monica.
Nemoj mi reći da nismo išli u park, nemoj mi reći da smo završili stisnuti jedno uz drugo uz jastuke za nasloniti se, da si ti visjela na rubu, da si skoro pala dolje na tvrdi pod, nemoj mi reći da niti onda nisam imao tepih za ublažavanje bolova.
Jesi li se naspavala? Ijednom tih noći? Nekih se stvari sjećam, ali većina sjećanja je u potpunoj tami, možda bih trebao žaliti zbog toga, samo možda. Sjećam se tvoje duge kose, tamnosmeđe, da, ležala je u krevetu, posve raspuštena i opuštena, i ako je to sjećanje, onda mi nemoj reći da je to moje sjećanje, samo neka tako je.
Dok pišem ovo pismo za tebe, sve bolje se sjećam svih onih lijepih i umalo plemenitih trenutaka i, ako išta znači, a znači sve – sjećam se tebe, Monica. Ne sjećam se vremena, ne sjećam se sebe, ne baš dobro, ali sjećam se tebe. Nemoj mi reći da se možda ne bih trebao sjećati, ne sada kada se sjećam sve bolje, toliko bolje da to ide prema jedva izdrživom. Svega se sjećam, svega osim sebe, sebe tek u komadima, ali svega ostalog se sjećam, jesmo li išli jesti u onaj maleni bistro na cesti prema centru grada, jesmo, sjećam se!, i neka smo, pitam se sjećaš li se.
Odabrala si mi dati mirnoću tih noći, tih nekoliko sati jednog ili dva dana, odabrala si mi dati nježno i svetom nalik, u cijelom tvojem traženju, nemoj mi sada reći, a niti onda, da ti nisi bila odabrana, sama od sebe, da budemo u trenucima preželjenih dodira. I dodir smo imali, i dodir je ostao, i nemoj mi to nikada reći. Nosiš li, imaš li uopće još uvijek onu haljinu u kojoj si se odabrala da me odabareš da te vodim kamo god sam te već mogao odvesti, onu u kojoj si zauvijek ostala u mojem sjećanju, sjećanju o kojem mi nemoj nikada govoriti, i o kojem mi nećeš reći niti riječ. Monica, ovo je napisano za tebe. I pokušavam se sjetiti sebe zadnjih godina. Možda i uspijem, ali neću to više biti ja, znam da odavno nisam. I to me veseli.
Nemoj mi reći da se sjećam. Zaboravio nisam. Nemoj mi reći da nisi velika djevojka sada, nemoj mi reći da nisi žena, sve si to bila i jesi. I neka je tako.

Kruno