Piše: Romano Bolković

Fanfaronada oko Crno-bijelog svijeta naprosto mi je dosadna, pa je se klonim, ali, ne mogu se suzdržati od važnijih tema, to tim prije jer sam ih kadikad na Vaseljeni elaborirao, diskutirao, uvukao u te raspre aktere onih dana i poslova, pa za poduku mladeži i omladinkama evo par aspekata ovog problema; prvo onaj bitan:

Kaže Denis Kuljiš u svom tekstu – možete ga pročitati na vrhu njegova walla – objavljenom izvorno u “Jutarnjem listu”: “No, to je metafora cijelog Poletova projekta: novine koje su revolucionirale glazbenu scenu i promovirale punk pretvorile su se u platformu za zagrebački pop. Novi val u pjevnom ritmu, na kojem je odsurfao genijalni Đoni B. Štulić.”

Mislim da je tu riječ o nesporazumu koji će najvjerojatnije Vlatko Fras pripomoći otkloniti, a tu nije riječ tek o glazbenoj dimenziji ovog nesporazuma koji New Wave vidi ponajprije, ili jedino kao punk suprotstavljen pop-glazbi (koja je, valjda, sve što je dance), nego je tu štoviše kod Kuljiša riječ o glazbenoj prefiguraciji socijalne subverzije do koje mu je naročito stalo, kako će i sam objasniti u svom komentaru:

“Naš Polet – novovalovski – izlazio je 1980. i još nije bilo nestašica. Tito je bio živ, nitko se nije smio samo tako zaduživati, a Tito je uživao kredit svojih zapadnih kreditora. Onda je on umro, ali ja sam dotle već bio u Vjesniku, a i punk je bio mrtav, dok su se glazba i Zvečka popizirali. Gula je napisao da je ”Piko Stančić bio unajmljen od CK da punk pretvara u pop”, pa ga je Piko tužio i mislim da je dobio parnicu – na hrvatskom besposlenom Kaznenom sudu i nemaju pametnijeg posla nego da presuđuju takvim stilskim figurama i kalamburama. Hrvatsko pravosuđe je jedini ostatak komunističke represije u Europi, sad kad su razjurili ono udbaško gnijezdo na Pantovčaku.

Hoću reći, nestašice su započele tek 1982. kad je City Bank bankrotirao jugoslavenski dug.

Ono što me nervira – ali, naravno, to je besmisleno – činjenica je da nitko ne razumije karakter te poletovske subverzije. Imaš danas komunističke falsifikatore koji to pokušavaju prikazati kao razdoblje bezbrižnosti, te antikomunističke falsifikatore koji vide u tome pokušaj manipulacije u doba represije. Zapravo, to je bio subverzivni projekt direktnog importa jednog senzibiliteta koji je zahvatio europske velegradove i tu klinačku populaciju, a u Zagreb je stigao preko Ljubljane, pa smo mi to dalje posredovali u Beograd… Poletovska fotografija i dizajn bio je artistički projekt Gorana Trbuljaka, koji je imao epohalni utjecaj na razvoj novinstva i mas-medija u ovim krajevima, poletovski žurnlizam je direktna kopija Andy Warhols Interviewa i američkog novog žurnalizma izvedena našim oskudnim sredstvima i mogućnostima i imala je također golemi utjecaj na onodobnu štampu, a zatim omogućila uspon hrvatskog nezavisnog novinstva u devedestetim i dvijetisućitim, najjačeg u regiji, ma tko što o tome mislio… Uostalom, kad pogledam rezultate u cijeloj Istočnoj i Južnoj Europi, od Baltika do Crnog Mora, mislim da je i ovo što je ostalo, usporedivo s printom u Češkoj i Poljskoj, dok ostalo jedva da danas i postoji… No, na stranu reperkusije, ta je poletovska skupina imala jedan čudni naboj, mjesto je pogodovalo najrazličitijim autorskim personama, ljudima koji se inače nisu trpjeli, ali je postojao elitistički esprit d’corps i tu je svašta isklijalo… Bili su tu i pokojni Cvitan (naš najtalentiraniji novinar) i Slamnig (i on je bio jako talentiran), ma svašta… Ali svi smo bili toliko različiti, inkongruentni, i to je najzanimljivije, a nitko nije bio baš mlad… Kasne dvadesete, tridesete, četrdesete. Tu su se okupljali neprilagođeni, a ne neka genercijski povezana vesela mladež… I da, važna napomena, mi nemamo nikakve veze s Novim kvadratom i hrvatskim stripom. Istjerali smo ih iz redakcije čim smo došli, jer smo to smatrali provincijskim šrotom. Jedino je Mirko Ilić tu vrijedio, ali on je bio ilustrator i dizajner po vikaciji, a ne strip-crtač i tako se i razvio…”

Ovdje se zaustavimo: za početak, prodiskutirajmo ovu uvodnu rečenicu, njen drugi dio: “Imaš danas komunističke falsifikatore koji to pokušavaju prikazati kao razdoblje bezbrižnosti, te antikomunističke falsifikatore koji vide u tome pokušaj manipulacije u doba represije.”

Na koga se odnosi ovo “falsifikatori koji vide u tome pokušaj manipulacije u doba represije”?

Recimo, ja sam napisao tekst, 2007., kad smo se intenzivno bavili “Poletom” i tim temama na mome blogu, ovakav komentar:

Taj se društveni kontekst, kao i njegove političke pretpostavke, redovito u tumačenju New Wavea u Jugoslaviji ne uzima u ubzir, svijesno i namjerno: svijesno i namjerno jer bi protagoniste tih događaja, navodne korifeje navodno autentične, izvorne građanske kulture tadašnje Jugoslavije, taj kontekst ispostavio kao savršeno nesvjesne i neosvještene osobe usred posvemašnje manipulacije koja je, uostalom, trajala puno kraće no što se to, također, voli kazati: onaj udarni val trajao je ni pet godina.

Manipulacija se sastojala u sljedećem: nakon čistki sedamdesetih, Partija je – o tome briljantno piše i Jurdana, u tekstu o Hidi Bišćeviću u “Stupovima društva” – općedruštvenu impregniranost partikularnim nacionalizmom svjesno pokušala odmijeniti tzv. kontrakulturalnim univerzalizmom rock’n’rolla (zanimljivo je da su se nasljednici SKH ponašali po jednakom obrascu i dvedeset godina kasnije, kad je Račan koketirao s Bareom ).

Dakle, ono što je u svemu tome meni zanimljivo, svijest je o toj manipulaciji, kakvu je u ono doba recimo izražavao projekt ‘Idola’ kao ‘Dečaka’, tj. ono što je tome prethodilo ili cijeli projekt pratilo, npr. Rečnik tehnologije, o čemu gotovo da nitko više ništa ne zna, kao recimo ni o Draganu Papiću. Jednako tako, meni je fascinantno da ljudi koji očito ne znaju ama baš ništa o New Waveu, o duhu toga vremena, o biti tih promjena, govore o ‘sretnom djetinjstvu’: Igor Mirković mrmlja o tome, jer je eto popio tri pive na četiri koncerta, a bog je naraštaja mrtav, jer se Curtis ubija, Siouxie pjeva o svojim gotskim noćnim posjetiteljima, cijela je scena radikalno psihodelična (trebam li nabrajati sve i sva od ‘Cabaret Voltairea’ nadalje…), eksperimentira se od Mađarske i Czukaja do LA i The Residentsa, u opticaju su divna imena poput ‘This Mortal Coil’ i ‘Damon Age’ ili ‘Dead Can Dance’, a Igor Mirković ima sretno djetinjstvo o kojem i Rajko Grlić sjetno snatri uz sina Baneta koji tko zna što sada studira. Ovdašnji ljudi zaista su iz generacije u generaciju sljepo crijevo povijesti, potpuno zaokupljeni svojim apartnim životom. Kad ‘The Durutti Column’ odmah u prvoj polovini osamdesetih, nakon što se sve ubrzano desi i prođe, ogrezne u melahkoliju – ‘Coil’, ne This Mortal, nego Coil, radikalna je konzekvenca toga stanja, ali 10 godina kasnije, 1986. kad se magla i dim povlače, a krvava rosa njiše sa zagaženih trava bojišta: Horse Rotorvator iz pjesme u pjesmu oda je i propitivanje smrti, uostalom na teškim, razarajućim drogama – Mirković i generacija to ni ne primjećuju, jer ovdje je tek krenuo Radio 101 pa je sve high i sve je super i sve je za pet, par godina kasnije i evo ti i Lazarevih mošti i Šolevića, i novi krug spirale balkanskog autističnog užasa spreman je i pokrenut; o devedesetima više da i ne govorim.

Curtis je imao 23 kad sam ja imao 17. Nije pjevao već ni Darku Glavanu ni Draženu Vrdoljaku – pjevao je meni, baš kao Siouxie. Ja sam kao dijete ovoga grada doduše zaista proveo sve te dane u Kavkazu (i Kinoteci), čak sam prvi puta zašao u neku redakciju posjećujući Figenwalda u ondašnjem “Poletu”, ali to je sve skupa nevažno: puno je važnije zašto je meni “She’s lost control” već o prvog takta pa do dan danas palila krv u žilama, ( zašto je to stvar kojom mi se čovjek što će se netom ubiti izravno obraća i zašto ga ja kao teenager, kao i cijela moja generacija, tu u Zagrebu tako dobro razumijem? ), baš kao što već neugodno dugo godina na “My night shift sisters/Await your nightly visitor/They dont bother me/No they dont bother me” reagiram kao da je poruka upućena osobno meni. Moja je generacija u Zagrebu uhvatila posljednje odbljeske sutona flower-powera, i ja sam zapravo freak: s 15 slušao sam Grateful Dead, Roryja Gallaghera i mislio sam da treba ići Oshou – koji je tada bio samo Bhagwan Shree Rajneesh – u Poonu, što je poneko od starijih prijatelja i učinio, dotle smo frend i ja čitali The Mustard Seed, i tako sve dok nismo primili u ruke Schelera, Blocha, Heraklita – tim sam redom ja, primjerice, u srednjoj započeo Holzwege – a onda je sve bilo gotovo: znate već i sami što se dogodi pametnom klincu u toj kozmološkoj životnoj fazi.

Tako ja.

Ali…

I član redakcije Denisovog “Poleta”, Srećko Jurdana, piše na vlas isto, pače i gore. Evo, dolje u prilogu.

Tu za sada stajem i ostavljam temu otvorenom, bez ikakve ambicije da dam neku zadnju riječ, osim da naglasim ono bitno, kao povod razgovoru: kontekst Novoga vala u SFRJ i, posebno, u Hrvatskoj. Je li tu riječ samo o “subverzivnom projektu direktnog importa jednog senzibiliteta koji je zahvatio europske velegradove i tu klinačku populaciju, a u Zagreb je stigao preko Ljubljane, pa smo mi to dalje posredovali u Beograd”? Ja ne bih rekao. Ne samo da ne bih rekao, nego kategorički poričem takav nazor na stvari: tu je najmanje riječ o nekoj naivnoj – zanimljivo, ovaj je pogled jednako pacificirajuć, iako Denis misli da je subverzivan, kao i Mirkovićev trajni pokušaj prikazivanja toga razdoblja kao doba naivne bezbrižnosti – iznenadnoj provali generacijske kreativnosti kojoj, kao biva, ništa nije prethodilo, koja se, to me posebno čudi u ovakvoj optici, zbiva u nekom kulturnom vakumu, apartno od političke i socijalne stvarnosti, koja je k tome odjek protesta Zapada, iako tadašnja SFRJ s tim Zapadom nema ništa zajedničkog, najmanje razlog za punk, pa je s jedne strane sasvim shvatljivo zašto se taj jedva postojeći punk u nas ubrzo promeće u pop, dočim je s druge savršeno jasno da cijela ta generacija uopće ne vidi što se to zbiva u Londonu – jasno, postoje izuzeci, recimo Fras, Semenčić itd. – tj. dok se Curtis vješa, Zagrebom se ori: Mi plešemo!
To valja dakle ipak prodiskutirati: A Što je s kontekstom u kojemu se javlja Novi val u Jugoslaviji?, B Razumije li se uopće diskrepancija New Wavea i Novoga Vala, tj. onoga što se zbiva u “europskim velegradovima” i onoga što se zbiva u jugoslavenskim gradovima?, i C Što bi to značilo da se New Wave u prevodu na Novi val shvaća samo kao punk?
Jasno, cijela je tu silesija potpitanja, ali, moramo od nečega početi, i ovo je moj prijedlog, na koji se, vjerujem, Denis nikako neće oglušiti, pa ni Fras, to tim prije jer je Kuljiš već jednom cijelu tu stvar nazvao – vidjet ćemo gore – πρῶτον ψεῦδος , pralaž.
Ako je nešto prvotna, izvorna laž, onda postoji ne samo istina te laži, nego i – lažac. Netko nas je dakle o Novom valu, veli i sam Kuljiš, slagao.
Možda je vrijeme raspraviti – tko, ako već jest?