Piše: Edit Glavurtić

Moja je strast prema pisanoj riječi naslijeđena: sve žene u mojoj obitelji jako su voljele čitati. Baka Milka, nezainteresirana za kućne poslove, bez imalo dara za kuhanje i stvaranje bilo kakvog, pa i najmanjeg oblika topline, čitala je štogod joj je došlo pod ruku. Od starih časopisa koje su dale susjede, do ljubavnih vikend romana, i poslije knjiga posuđenih iz knjižnice. Mama, njena kćer, tu je strast naslijedila i produbila, i kad bi došla s posla i malo se odmorila, najdraže joj je bilo uzeti u ruke knjigu. Nije mi jasno kako je od svoje male radničke plaće (kojom smo se nas tri jedva krpale i pokrivale) uspijevala kupovati još i knjige, koje je onda otplaćivala u mjesečnim ratama.

Viktorija, baka s Otoka bila je žene nepismena, i sama je, ne znam kako, naučila pisati, slova su joj bila špičasta i čudno naherena, ali je želja bila golema. Naizust je znala recitirati junačke pjesme i epove, satima je mogla govoriti o Kraljeviću Marku i Turcima, a pošto nije znala čitati, čitala je snaha, moja mama. Mene i djeda su poslale na spavanje, a one bi do kasno u noć čitale i prozor im je bio jedini osvijetljen u mjestu, pa su ih druge žene pitale što to u to gluho doba njih dvije rade, a one bi mudro odgovarale: ručne radove. Mustre tih ručnih radova i ja sam kasnije kopirala, jer kako sam pored takvih maherica vezilja mogla ispasti drugačija?

Bila sam Merkurovo dijete od samog početka, lutke me uopće nisu zanimale, i odmah se vidjelo da ništa od toga, ali sam gotovo instinktivno prigrlila boje, papire, slikovnice, i slušanje priča. S pet godina znala sam čitati, a uspjeh na kraju svake školske godine nagrađen je knjigom. Donosili su ih i sveti Nikola, i mali Isusek i Zeko pa sam provela djetinjstvo uz Kekeca, Pirga, Heidi, Peru Kvržicu, kralja Salamona, čiča Tomu, Toma Sawyera, Stasia i Nelu, Robinzona, Anu Frank, i mnoge druge, no draže od svega bile su mi priče Andersena i Ivane Brlić Mažuranić koje čitam i danas, a na mojoj polici stoji minijaturna bista milog mi Andersena. Dan kad sam prvi put u školskoj knjižnici posudila Zvrkovog Grgu Čvarka pamtim, jer bio je to velik i važan, prijelaz iz svijeta slikovnica u svijet knjige.

Kao šareni orijentalni tepih oko mene su se rasprostirale riječi, umotana u njih bila sam sretna, putovala sam, osjećala uzbuđenje, radost, miris daljina. Knjige su mi otvorile cijeli jedan svijet emocija, odgojile me, razlistale , i na kraju učinile ovisnicom. Jer ja bez čitanja više ne mogu, televizije se odričem bez problema, i društvenih mreža, ali ne mogu zamisliti dan koji bih započela i završila bez knjigom. To je tako, i amen!I moji prozori svijetle kako su nekad svijetlili oni u Maslinici.

S nježnošću sad mislim na tihe večeri kad smo mama, baka i ja sjedile svaka sa svojom knjigom u ruci. Da nije bilo tako, da nisam tada zaražena tim virusom, bih li danas bila drugačija? Bih li imala neke druge sklonosti i interese? Ne znam, kao što ne znam stječe li se strast prema knjizi vremenom, je li urođena, ili se naprosto uči u obitelji, kao lijepo ponašanje. U svakom slučaju sretna sam da je ispalo tako, da svoj život živim pod zaštitom krilatog Merkura.