Piše: Romano Bolković

Kao što znadete, mi ovdje u naročito njegujemo kulturnu baštinu, a naročito nam je stalo do očuvanja spomena na našeg nobelovca Ivu Andrića, kojemu je danas točno četrdesetogodišnjica smrti, pa budući da je Andrić jedan doduše kraći dio života proveo i u Zagrebu, koliko se tu već da izdržati, u jesen 1912. godine upisavši se na Zagrebačko sveučilište, nikako ne bi valjalo proći pored ovog datuma kao pored turskog groblja.

Jedino, nametnulo se gotovo samo od sebe pitanje: A kako dolično obilježiti taj datum?

Razmišljao sam, pokušavajući pronaći logičan odgovor, ovako: Što rade pisci? Pisci pišu. A o čemu pisci pišu? Odgovor na ovo pitanje već je složeniji, pa sam pokušao postaviti ga inverzno: A o čemu pisci ne pišu?

I tu smo, je li tako, već ste se dosjetili, domaći ste već tu, pronašli i odgovor i najbolji način da se prisjetimo našeg sugrađana Ive Andrića i te čudesne okolnosti da je on ipak jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost koji je upoznao Adolfa Hitlera a da o tome nije napisao niti jednog jedinog retka!

I ne – a, ne, ja ne moraliziram! Ni na kraj mi pameti ne pada kazati da je to Andrić morao učiniti, da je spram nas u nekoj moralnoj obvezi. Nipošto. Jedino, silno mi je žao što smo ostali zakinuti za te retke, i ako se po ičemu Andrića može danas sjećati, onda je to po tih par nenapisanih redaka, koji bi možda bili zanimljiviji i dojmljiviji od bilo kojega zapisanog, iako ni ti nisu manje blještavi; recimo, ovaj:
“… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav:”

Zapravo, Andrić mi postaje drag. Bilo je njemu ipak sve jasno.