Piše: Jelena Osvaldić

Jutro se jedva ušuljalo kroz poluspuštene rolete njenog unajmljenog stana. Na kalendaru u tamnom hodniku istrgnuti su prosinac, siječanj i veljača i već poduže trunu u smeću. Sve dulji dani donosili su joj utjehu i nakon dugo vremena osjećala se kao bolesnik koji počinje pokazivati znakove života polako se budeći iz samoinducirane kome. Nije željela razmišljati kako joj se naglo proljetno ozdravljenje događalo i ranije, i da se sa svakom novom udajom neke njene prijateljice bolest ponovno vraćala. Težak zimski pokrivač već je zamijenila onim laganijim. Razmišljala je što će se dogoditi sutra. Primijetila je kako se staklo na balkonskim vratima uopće nije zaprljalo. Nije ga prala samo za Božić, Novu Godinu ili Valentinovo. Prala ga je gotovo svaki dan. Za koga? Za sebe. Za koga je lijepa? Za sebe. Kome laže? Samo sebi.

Kad je prekinula vezu, savjetovali su joj da si nabavi psa, mačku ili bar ribicu. Samo da nije sama. Samo da ima neko živo biće pored sebe koje, doduše, ne govori i koje ne može primiti za ruku, kojem ne može mirisati kosu prije spavanja i koje ne može odvesti roditeljima na ručak. Bilo joj je muka od tih ‘selfhelp’ savjeta, a s mačkom u stanu još bi se više uklopila u odvratni klišej samoće. Onda se osvrnula oko sebe i shvatila da je već odavno u klišeju u toj svojoj sterilnoj kuhinji, okružena bijelim zidovima, s jednom šalicom, s jednim tanjurom, s jednom biljkom, u potpunoj tišini. Vani je čak padala i ona tiha kiša zbog koje zaboraviš kišobran, a kiša uvijek pada u prvom kadru filma ili na prvoj stranici romana u kojoj se glavni lik zove Usamljena. I ona se zove Usamljena. Bilo je tih Usamljenih sve više u gradu. Može ih se sresti kako same šetaju ulicima i ližu sladoled, vraćaju se s posla bez dječjih sjedalica u autu, sjede u kinu i nikom ne smetaju, same gledaju izloge, rijetko im zvoni mobitel. Svatko od nas pozna bar jednu Usamljenu. Usamljene puno savjetuju, ispituju, propituju, smiju im se iza leđu, sažaljevaju i zahvaljuju nebu što nisu na njihovom mjestu. Zadnja linija obrane Usamljenih je sloboda; moći sve, u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu, s bilo kim, bez posljedica, bez granica i mimo pravila. Usamljenička sloboda je najljepše azurno more na koje se otisneš, kojim ploviš dugo i po svim godišnjim dobima, ali jednom ipak počinješ gubiti snagu za plovidbu punim jedrima i poželiš se vratiti i živjeti na kopnu kao i svi normalni ljudi. Ako izgubiš kompas i ne znaš put za nazad, sloboda postaje nepodnošljiva; postaje gruba i nasrtljiva. Moliš je da te pusti na miru.

Što su Usamljene dulje same, to više preziru slobodu, što više preziru slobodu, to se više smiješe, što se više smiješe, to po noći više plaču, što više plaču, to se više hrabre, a što se više hrabre, to više očajavaju.
Proljeće i očaj su siguran znak da će se i moja Usamljena uskoro zaljubiti gledajući svijet kroz svoja kristalno čista balkonska vrata. Možda već i sutra. Sretno ili nesretno, zar je važno? Važno je samo da pronađe Usamljenog i jednako očajnog; onoga kome je dosta šanka, piva i razgovora s konobaricom, onoga kome je dosta da mu sve starija i bolesnija majka kuha ručak i pere rublje, onome kome je dosta da spava sam, onoga s kojim će lakše otplaćivati kredit, onoga koji želi igrati jednu igru. Igru koja se zove brak. Igru u kojoj je usamljenost podnošljiva i rutinska. Kažu da je za tu igru preduvjet samo ljubav, a ne očaj.

Kako se samo varaju. Mnogo je sretnih brakova nastalo iz očaja.