Piše: Marijan Grakalić

U Tkalčićevoj je sve naizgled isto, žurba, buka i alkohol, u Melinu đez i na Mlinskim stubama gdje je dugo stanovala Jelena rijetki prolaznici na putu za Gornji grad. Uspinju se ljudi ne misleći na ono najgore, prolaze tu pored njezinih vrata i pored cijelog grada koji je izgubio još jednu od svojih ikona. Jelenu Zlatković Winter (1958-2015) ispratili smo na krematoriju u petak trinaestog. Sam ispraćaj je u mnogome okupio prosjek koji se nekada u bolja vremena skupljao ispred Zvčeke u Masarykovoj, naravno, sa još nekim mlađim i kasnijim licima. No onaj drugi pozdravni i intiman pozdrav traje, ne dvojim u većini od nas iz te generacije, i dalje. S Jelenom je otišao i dio svih nas koji smo stasali u tom vremenu kojeg sad neki pretvaraju u legendu a drugi pak ne mogu smisliti.

Još uvijek ponekad sanjam Masarykovu tog vremena, klet Plešivicu i priče koje možda nikada neće proći kao niti one Johnnyijeve pjesme danas zaista nostalgične, drugarske i prave. Baš je on neko vrijeme bio Jelenin podstanar na Trešnjevci, u doba studiranja i svirki u Lapu, daleko prije izrastanja Tkalčićeve u industriju zabave i alkoholizma, dok je u njoj jedini kafić bio Tomato.

Jelena je oduvijek imala mirnoću i blagost koja se može vidjeti kod dama na starim razglednicama dalekih toplica i kupališta. Onih koje kada se pogledaju odmah probude određenu vrstu znatiželje pa se upitamo: lijepo mjesto da li netko uistinu živi tamo. Dojam kako su neke preteške misli već umrle, kako su mnoga pitanja lažna i da život unatoč zbunjenosti i tolikim zaključanim vratima ipak privlači i daje se svim svojim silama stalno je okruživao Jelenu. Nema dobrog dijela noći u kojem se samo tako iznebuha može sve prekriti šutljivim pijeskom i prepustiti navodnoj prilagodljivosti koja će svojim mehanizmima urediti stvar. 

Ujutro pogled doseže mnogo šire, gradske ulice govore jezikom našeg srca i tuge, nema tu ofucane patetike i ništa se ne može shvatit pateći jer Jelena je bila sva svoja. No jutro je prevarilo ulicu i tišina tek s ponekim zvukom koraka među sjenama drveća, zidina i kuća pokazuje na smirenje koje iako kratkotrajno kaže da idemo za njime. Svi smo u tom trenu slični smrti pa je strah od obmane suvišan. Zbogom draga, zbogom Jelena, i dalje među nama imaš svoju priču koja traje unatoč tutnju smrti i lažnih stvari.