Piše: Mihela Hadrian

Pripremala sam se za ovaj susret.  Silvija je produktivna književnica ali i borac. Oblači se kao mlada cura što joj odlično pristaje, kao i dječački ošišana plava kosa i topilna kojom zrači. Pažljiva je sugovornica i pažljiva slušateljica i vrlo ugodna iako se virtualno ili preko medija možete steći i drugačiji dojam. No krenimo redom.

Silvija, vaše se ime vrlo često spominje u kontekstu nekog problema; bilo da se radi o nesuglasicama s Ministarstvom sporta i obrazovanja, bilo onog kulture ili pak nesuglasica s DHK. Znači li to da ste borac za pravdu, tj. pravednost ili pak incidentna osoba?

Kajgod! Kreativna sam osoba zadovoljna poslom koji radim i volim, no i nikad spremna da me tlači glupost i trogloditstvo u institucijama kojima i ja doprinosim svojim marom. Vrlo rijetko idem ad hominem, no kao autor u srazu s nekorektnim naručiteljima sklona sam reagirati, ne saginjem glavu, ne šutim. Mediji pak vole incidentne teme. „Crna kronika“ preplavila je medijski prostor. Ako nije zaogrnuto u neko crnilo, eksces nije „zanimljivo“. Barem ne za medije. Čast iznimkama, no „normalne“ stvari ne prodaju novine i gledanost. Takvo je mišljenje zavladalo, pa se prema njemu i postupa.

Krenimo od popularnog Tomice; Od 2005. serijal priča Bum Tomica, te romani Vanda, Debela i Tko je ubio Pašteticu uvršteni su u lektiru za četvrti, odnosno osmi razred osnovne škole. No, tek 2013. Tomica postaje „neprikadno“ dječje štivo, od nekih čak proglašeno i pornografskim.

Javna sam osoba pa svaki uhljeb kojem je na poslu dosadno ili ima imalo političkih ambicija u ovoj političkoj kaljuži, kad poželi bodove na nečem ili nekom krene. Žalosno je samo što i uza sve pravne i zakonodavne skupe institucije, autori ili bilo tko napadnut ostaje naprosto linčovan. Društvo nam je izgubilo sve kriterije, moralne vrijednosti su izvrnute toliko da se nadam kako će uskoro učiniti puni krug i vratiti se na početak. Licemjerje izjeda sve dijelove svega. Osobno sam tužna zbog djece. Ostavljamo im pustoš, moralnu i materijalnu. Kao autor fućkam na sve te gluposti te radim i dalje svoj posao ne za lektiru, ne za vladajuću aktualnu garnituru i sve te bedastoće, već za gušt koji mi ništa ne može pokvariti.

Jasno je da se od nastanka serijala Bum Tomica nije promijenio glavni junak, niti vi kao autorica, a niti je ta nadasve simpatična priča ostavljala ikakve loše posljedice na djecu koja su je sa zadovoljstvom čitala. Dakle promijenila se društvena klima.Što je po Vašem mišljenju utjecalo na odluku minisarstva znanosti i obrazovanja, da Tomicu makne s popisa lektire.

Ministarstvo znanosti nije maknulo „Tomicu“ s popisa lektire, već je zbog „slučaja“ učinilo reviziju, te su stručnjaci ponovno zaključili kako je u redu da je taj serijal namijenjem četvrtašima, dakle dvostruko je lektirno potvrđen. Dapače, vijeće znalaca zaključilo je kako bi „Tomica“ mogao funkcionirati kao lektira u još nižim razredima. Dakle „Tomica“ je i dalje u lektiri, no meni je još slađa činjenica što taj serijal djeca vole i voljeli su ga i prije lektire. Moja preporuka i jest da se „Tomica“ čita obiteljski, jer svaka priča otvara jedan problem kojeg bi bilo vrijedno obiteljski prodiskutirati. Kroz brojne susrete s djecom, naime, uvjerila sam se kolika je njihova zapuštenost, koliko roditelji nemaju vremena ili ga jednostavno ne namijenjuju djeci, te tako vrlo često nailazim na oduševljenje vrlo sitne djece neprimjerenim sadržajima koje gledaju na televiziji bez ikakve roditeljske kontrole. Licemjerno, ali činjenično stanje. Uostalom, većina priča iz „Tomice“ nije izmišljena…

Kako je ta trakavica na kraju završila?

Nakon revizije „Tomica“ je i dalje izborna lektira za četvrte razrede. Kao što sam rekla, djeca vole čitati Tomičine priče i vrlo sam rado viđena gošća brojnih osnovnih škola i knjižnica u Hrvatskoj, a i izvan lijepe naše. Kad bi literatura kvarila mladež i bila kamen spoticanja prva bih ga razbila. Ta i ja sam mama troje djece i zapravo mi je do djece najviše i stalo.

Imali Ste i s DHK također razmimoilaženja?

Već sam dugo članica DHK. To je staro i tromo društvo koje teško ide ukorak s vremenom. Kako se književna scena podijelila na čak dva društva, to sam inicirala pokretanje trećeg, onog za pisce koji pišu i za djecu, jer su naši članovi, članovi i u jednom i u drugom, a naši ciljevi pomalo drugačiji i posebniji. Nije to razmimoilaženje u pravom smislu riječi, već praktičan potez kako bi pisci za djecu mogli pokrenuti neke stvari do kojih ni jednom ni drugom društvu nije stalo.

Nije tajna da Vi zajedno sa svojim kolegama često upozoravate na tešku situaciju pisaca, napose dječje literature. O čemu je riječ? Radi li se samo o lošoj novčanoj valorizaciji ili je posrijedi cjelokupna kriza izdavaštva?

Kriza je tu otkad znam. Sklona sam reagirati i barem se truditi da se nešto mijenja. Po pitanju autorstva situacija je kaotična. Upravo smo mi, pisci za djecu, pokrenuli neke procese reguliranja autorskih prava, od javne posudbe do formiranja jedinstvenog cjenika za posudbu dijelova autorskih djela za potrebe školske literature. Prvo je krenulo, drugo je još u procesu i ovisi i o dobrohotnosti ministarstva znanosti i obrazovanja. Do sada nismo imali baš uspjeha u ovom drugom, no ministri se mijenjaju kao na traci, a naša nada ne jenjava.

Kad je riječ o financijskoj valorizaciji ona je takva na kakvu je osuđena mala zemlja s malo stanovnika od kojih samo mali dio čita. Od pisanja književnih djela nemoguće je živjeti, no postoje i druge vrste pisanja. Naivna je tlapnja kako od jednog ili dva djela možete živjeti. Možda u Americi, no mi smo još uvijek u lijepoj našoj zemljici.

Kad su autori posrijedi evidentno je da mali broj njih može egzistirati samo od pisanja. Ima li načina da se to pitanje uredi na način da im neka krovna organizacija daje neka redovna mjesečna primanja koja bi im omogućila nesmetani rad ili je to kao i štošta drugo u nas utopija?

Ministarstvo kulture pokrenulo je prije nekoliko godina stipendije koje novčano pomažu pisce da mogu pokriti barem režijske troškove i u miru dovršiti djelo. To je hvalevrijedna akcija koja ide izravno autorima, no fond namijenjen djelidbi sredstava, naravno, uvijek je skroman. Neki pisci imaju više sreće, neki manje. No, stara je poslovica da se dobra djela nikad ne pišu na pun želudac.

Osnovali ste Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Zašto ste odlučili odvojiti literaturu za djecu i mlade?

Zbog diobe hrvatskih pisaca na i u dva društva i specifičnih potreba koje imaju pisci koji pišu i za djecu i mlade. U pitanju su gostovanja, promocije, zaštita autorskih prava, osobito lektirnih pisaca, nakladništvo. Književnost ne dijelim, no potrebe književnika koji pišu naslove namijenjene djeci i mladima činjenično su drugačije od potreba književnosti za odrasle. Uostalom, i ministarstvo kulture barem deklarativno „radi“ na promicanju čitanja, a to je moguće promicati i sijati riječi baš od mladih dana, ako se želimo nadati bogatijoj žetvi.

Nedavno Ste promovirali svoju novu knjigu „ Palac Sim i Palac tam“ za koju Ste osvojili i prestižnu nagradu Kiklop? Koliko Vama osobno znače nagrade, a osvojili Ste već mnoge.

Veselim se nagradama, volim se natjecati, osobito na natječajima koji su anonimni. „Kiklop“ je jedna od nagrada u nizu. Drago mi je da je struka glasala. Ovaj tekst mi je posebno bitan. Govori o toleranciji u najširem smislu. Smatram da je to ono što nas čini tjeskobnim društvom, tjeskobnim na duge staze. Jer, koliko me sjećanje služi, nama nikad nije dobro osim u glorifikacijama prošlosti. Prije rata bilo je jao, rat je bio jao, sad je jao pa nam je kao prije rata bilo super. Pričekajmo dvadesetak godina i slutim kako ćemo biti nostalgični za ovim vremenima. Činjenica je da dio ljudi trenutno živi ispod egzistencijalnog minimuma, no jauču počesto oni koji žive sasvim okej no frustrirani su vječnim tlapnjama kako je negdje drugdje bolje. A bolje je tamo gdje si sam učiniš da ti je dobro.

Kad smo već kod Kiklopa, da li je nakon što je Nives Celzijus također osvojila Kiklopa, doduše samo u kategoriji najprodavanije knjige, ali ipak, malo ta nagrada postala profana li bolje rečeno izgubila svoj sjaj? Ranije se puno pričalo o dodjeli te nagrade, a poslije Nives nekako se čini kao da je Kiklop lagano otišao u ilegalu. Je li to točan dojam?

Nives je „brendirala“ nagradu „Kiklop“. Nažalost, splet okolnosti je bio takav i tu se ne može ništa ni popraviti ni pokvariti. Mnogi nisu nikad čuli za tu nagradu, no poslije slučaja „Nives“ čak i prvašići znaju za tu nagradu. Kad sam se vratila iz Pule dobivala sam brojne čestitke, a i po prvi puta čula pjesmu „Karanfili“ Nives Celzijus s kojom su se neki našalili. Asocijacija je stvorena. Zaslužili smo.

Vi Silvija naravno, pišete i za odrasle, ali kad se spomene Vaše ime svima prvo pada na pamet dječja literatura.Kako Ste postali najpopularnija dječja književnica? Je li je to neki poseban afinitet, neko posebno razumijevanje djece ili?

Paralelno pišem doslovno sve vrste književnosti. Nešto je namijenjeno djeci, nešto odraslima. Za djecu sam počela pisati dosta kasno, tek u trideset i sedmoj, no očito je da su brojne nagrade i visoka čitanost utjecale na to poimanje moje malenkosti kao spisateljice za djecu. Sviđa mi se to, kao i pisanje za djecu. Pomalo uživam u toj ulozi i sasvim ulazim u nju. Obožavam se susretati sa svojim čitateljstvom, a i sama sam doista zaigrana. U prilog mi idu i godine. Što sam starija to ću vjerojatno biti još zaigranija i blesavija.

Vaša kćer Ana Šesto kao fotografkinja često surađuje s Vama. Ali osim fotografije zajednički ste pokrenule i projekt O’grada. Što je to?

To je garaža pretvorena u mjesto svakojakih događanja. Od promocija, radionica, izložbi, kazališnih predstavica, svirki. Zbog nekog dobrog povoda sastaju se ljudi, umrežavaju se, rađaju se nove ideje, slavi se život. Ništa više ni manje.

Bavite se i izdavaštvom, osnovali Ste vlastitu izdavačku kuću. Kako posluje Vaša u ovoj krizi i je li Vama radi toga lakše izdati vlastitu knjigu? Pa ipak ste u malo povlaštenom položaju naspram svojih kolega koji se žale da je teško doći do izdavača.

Malu izdavačku kuću naslijedila sam od oca. U njoj sam urednica te sam slobodna raditi štogod hoću, pisati, izdavati, stvarati. Slobodna sam i darivati knjige, što mi je poseban gušt. Jer radije darujem negoli u robovskom položaju pišem za nekoga tko nije zavrijedio ni jedno moje slovo. Na ovaj način mogu pratiti svoje ideje, teško da bi to itko mogao negdje drugdje, tako da sam u super položaju. Zanemarujem rizik. Zanemarujem i sve birokratske gluposti koje prate tzv. malo poduzetništvo. Jednostavno, u svojem sam životnom sklopu predvidjela i prepreke. Preskačem ih ili pamtim kao dobar materijal za daljnje pisanje. Opstojim.

Neprestano ste u pokretu, imate jako puno obaveza, kad stižete sve to?

Malo spavam i ponavljam, volim većinu svog radnog dana koji traje neprestano. Osobito volim raditi kroz praznike, razne spajajuće datume, vikende. Moglo bi se reći kako pišem s pauzama za ostale uobičajene aktivnosti uključujući djecu, kućanske poslove, kućne ljubimce. Pojam slobodno vrijeme meni je sasvim stran kao nešto izdvojeno. Slobodno vrijeme mogla bih nazvati i pleonazmom.

Na linji Vam sigurno zavide, kako je održavate?

Liniju održavam permanentnom aktivnošću i tijela i mozga. I sportskim duhom. Naslijeđe protrenirane mladosti. Volim život, koristim svaki dan maksimalno, jedem kad sam gladna i pokušavam se ne opterećivati glupostima. Kad je riječ o probavi kao bitnom elementu idealne težine, pogledam tu i tamo kakav političko-informativni program i to je to.

Kad je pak riječ o nekim drugim linijama, vrlo sam postojana. Nikada ne skrećem s puta. Vrlo popularno mijenjanje kaputa kod nas strano mi je. Kaput samo skidam pri pojavi toplog vremena, u proljeće. U tom smislu mogla bih za sebe reći i kako sam podosta konzervativna. Moji su stavovi čvrsti i ne mijenjam ih, te zbog toga i nisam uvijek „kompatibilna“ s ljudima. No, neki su drugi prioriteti meni na pameti.

Silvija privatno? Što Vas rastužuje, što veseli?

Rastužuje me spomenuto licemjerje koje djeca gledaju. Djeca su spužvice. Odnos spram djece i starijih ljudi nije korektan, pošten, ne gradi budućnost. To me rastužuje, uz sebičnost, nedostatak empatije, a sve me ostalo veseli. Upravo sada proljeće, novo listanje, život u punom kapacitetu. Ne prolazim zatvorenih očiju pored ljudi, stvari, pojava, događaja. U svemu je život koji je dar. Odmotam ga i guštam.

Šapnite mi nešto što još nikome niste, neku najtajniju tajnu?!

Tajne vičem svakodnevno na glas. Samo je stvar slušanja.

Dobro,dobro, ne treba vikati, shvatila sam….i čula pokoju ali neću je podijeliti ni sa kime, neka ostane samo naša!

———–

SILVIJA ŠESTO, rođena je 1962. u Zagrebu. Završila je Centar za kulturu i umjetnost, te diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1986. godine. Upisala poslijediplomski studij iz područja dramaturgije (“Od drame do reklame”). U mladosti reprezentativka stolnog tenisa i slijedom toga završila Višu trenersku školu.