NOĆAS SAM . . .

Noćas sam . . .

Noćas sam . . .

. . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

Noćas sam bio u gradu

u kome su djeca po fasadama

kredom ispisivala tvoje ime,

noćas sam te tražio

uranjajući glavu u jastuk

i razgrćući perje,

noćas sam te zvao

grlom koje rida

jer ne umije ništa što je manje tužno . . .

. . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

Noćas sam bacao krijesnice

putem kojim sam prolazio,

ali mora da su se ugasile prije nego si naišla.

Noćas sam maštu raskomadao na tisuću dijelova

ne bih li pronašao kakvu lijepu izmišljotinu,

noćas sam, u želji da budem mrtav i sam,

ostavio kišobran otvorenim

kako bih zavarao sunce da ne izađe . . .

. . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

Noćas sam proklinjao zvijezde koje sam vidio

i one koje nisam;

i pustile su me da kunem,

Noćas sam se razbolio,

ali ne zbog onoga što si rekla,

već zbog onoga što nisi,

noćas sam umio da patim

onako kako to čini nestručno priklana zvijer . . .

.. . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

Noćas sam pročitao svoje stare stihove

koji su me tako strašno razočarali

kada sam očekivao utjehu,

noćas sam izgubio srce na ovom papiru

i još ga ne nađoh,

noćas sam ti, napokon,

posvetio pjesmu koju si toliko željela . . .

. . . šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?

Noćas sam bio tužno sahranjen,

bez opijela i bez lijepe riječi

tako obavezne za svakog ko umre .

Noćas su mi se i ovi, tek ispisani stihovi,

smijali u oči,

duboke i zelene od svih neisplakanih suza,

u lice,

izgaženo satima koji nikako da prođu . . .

. . . il’ mi se samo čini?

Noćas sam pisao riječima koje ne razumijem;

i lagao nebu,

noćas sam izmislio mnoge istine

koje bi pocrvenjele da to uistinu jesu

i skrivao se,

Bog da me ne vidi

ovako usamljenog i pokvarenog . . .

Noćas sam . . .

Noćas sam . . .

. . . ma šta sve noćas nisam uradio zbog tebe?